CAMERA OBSCURA 2

August 8, 2017 | Autor: Nedžad Ibrahimović | Categoria: Film Studies, Film Analysis
Share Embed


Descrição do Produto

CAMERA OBSCURA


Medeje naše svakidašnje


(Pakao, režija: Danis Tanović; Italija, Belgija, Japan,
Francuska, 2005)





Tanovićeva Medeja






Sophie (E. Beart), Celine (K. Viard) i Anne (M. Gillain) su sestre,
tri odrasle žene kojima je u djetinjstvu majka bila zabranila svaki
kontakt sa ocem. Njihov otac Antoan (M. Manojlović) osuđen je zbog
pedofilije. Po povratku iz zatvora, u pokušaju da vidi svoje kćeri, u
naguravanju sa suprugom Marie (C. Bouquet), on ju povrijedi i potom
izvrši samoubojstvo. To je početak filmske priče. Sve poslije je
pakao.


Sestre žive upropaštene živote, međusobno ne komuniciraju, a majka je
skrajnuta na sam rub društva, u dom za stare i nemoćne osobe. Sophie
vara muž, Anne se zaljubila u svoga oženjenog profesora koji liči na
Derridu, a Celine je usidjelica koja ne razlikuje fikciju Meše
Selimovića (čita "Tvrđavu") od sasvim profanih pokušaja čovjeka koji
joj želi prići i razjasniti porijeklo njihove obiteljske tragedije.
Svaka u svome životu kao u svome zatvoru.


Budući lišena govora, sve što želi saopćiti, majka mora napisati. Ako
bismo mislili dalje tragom Annina derridijanskoga profesora, rekli
bismo kako u srcu svakoga govora stanuje pismo. Kakvim to onda pismom
vlada majka? Kada joj kćeri, na kraju, ponude izotopiju kao
prikupljeno, konačno razrješenje obiteljske priče i, napose, svojih
života (otac uopće nije bio kriv jer je svojom ćutnjom nastojao
sačuvati ugled učenika koji se u njega zaljubio) majka im podastire
diseminaciju, rasijavanje i rasipanje značenja preko granica teksta:
"Ni za čime ne žalim", zapisuje ona tada na listu papira.


Onoga trenutka kada je sasvim zaćutala i sa kćeri(ma) prokomunicirala
pismom/tekstom, ona se smjestila u vlastitu tekstualnu povijest – ona
je ono što može napisati – i to je SVE! Naspram njihova govora
(fonocentrizma), majka je postavila pismo (ecriture), pisanje, tekst.
Budući da se tekst nikada do kraja ne da pročitati, jer je svaki
izveden iz nekoga drugoga teksta, ona tako jedina ostaje suverena
vlasnica eliptičnoga iskaza, kontrolor skrivenih značenja, sve u
svemu, ona (p)ostaje čarobnica. Medeja, po sebi! Neko koga se ne
uspijeva shvatiti tako lako.


Sve dalje u Tanovićevu filma vezano je za lik suvremene Medeje. Tako
će Anne na svom završnom ispitu sasvim zbrkano reinterpretirati
Euripidovu Medeju kao nemogućnost postojanja tragedije u svijetu bez
boga. Kao što se Euripidova Medeja nije "skrivala" iza bogova, tako se
niti suvremena Medeja, njena majka, ne mora zbog toga osjećati slabom.
Ono što Medeji daje snagu jeste njena sposobnost manipuliranja
različitim diskursima majčinstva. Ono, samo po sebi, ne oslanja se na
božije temelje, nego na nerazmrsivo klupko bioloških i kulturnih
znakova koji mu omogućuju stalno kliženje sa biološkog (majka) na
kulturno (supruga) i obrnuto. Tako je majčinstvo najuporniji prazni
(transcedentalni) označitelj koji je u stanju kontinuirano raspršivati
značenja koja su diskurzivno nemotivirana, tajnovita koliko i sveta,
moćna koliko i nevina, čvrsta koliko i fatalna.


Zbog toga što se sav smisao majčinskoga pisma ostavlja u vlasništvu
žene, sve će žene biti Medeje.


Čim se toga dosjete!


Pasolinijeva i Von Trierova Medeja


Pier Paolo Pasolini je 1969. godine snimio svoju verziju Medeje sa
Marijom Callas u glavnoj ulozi. I njegova je Medeja čarobnica i
vlasnica čarobnoga (imaginarnoga) jezika. Nakon što je zbog muževe
prevare nožem poubijala svoje dječake, ona izgovara važnu rečenicu: "I
ja želim da patim." Patnja tako neće biti samo privilegija njenoga
muža Jasona. Smještajući se u patnju majke Medeje čiju djecu ubija
čarobnica Medeja, Pasolinijeva shizofrena junakinja poprima ljudsko
lice. Ona nije tako tek osvetnica, i nije luda žena koja ne zna šta
radi u nastupu ljubomore.


Dvadesetak godina poslije Von Trier će snimiti Medeju koja će sam
fenomen majke-djecoubojice osvijetliti iz jednoga novoga ugla. Naime,
njegova Medeja vješa svoja dva dječaka uz njihov pristanak. Tako će
stariji sin zamoliti majku da mu pomogne kako bi sam napravio omču.
Majka ga podiže do grane, on veže omču i kroz nju protura svoju glavu.
Sve što je preostalo bilo je da se majka objesi za njegove noge.


Doista, zar suvremene naše Medeje ne ubijaju svoju djecu na isti
način? Sprečavajući kontakte sa svojim očevima one se perfidno
skrivaju iza dječijih želja: "Mama, pomozi mi da si stavim omču". Tako
one nastavljaju razračunavanje sa svojim Jasonima uništavajući sve
čega se dotaknu.


I, ironije radi, čak niti jedna se ne sjeti Pasolinijevog moralnog
naputka: "I ja želim da patim!"


Hirschbiegelova Medeja


Jedna verzija Medeje mogla se vidjeti i u Hirschbiegelovom filmu
"Posljednji Hitlerovi dani" ("Downfall", 2004). Magda Goebbels će u
berlinskome bunkeru otrovati šestero svoje djece. Teško je u historiji
filma, osim Von Trierove tragedije, pronaći tako potresnu scenu.
Umjesto lijekova, majka dječici daje otrov i ona umiru u Hitlerovom
podzemnom bunkeru. Njeno je majčinstvo bilo oslonjeno o jednu
ideologiju, a ne o mit ili biologiju. Tako se, može se reći, krug
zatvorio. Ono što je počelo sa dionisijevskom fundamentalistkinjom
Medejom, koja će poljuljati same temelje visokoga helenizma, završiće
apolonijevskim konceptom borbe za "čistu rasu". Onaj ko ovdje vara
nije više Jason, nego svijet u kojem neće više biti mjesta za Magdu i
njezinu djecu…
Lihat lebih banyak...

Comentários

Copyright © 2017 DADOSPDF Inc.