CAMERA OBSCURA 5

CAMERA OBSCURA


Još jedna godina


(Another Year, režija: Mike Leigh, 2010)



Povrće


Mary, 40 godina (Lesley Manville) je vrsta povrća. Ona je nešto između
paprike i krastavca. Tom i Gerri ju paze i zalijevaju, jednom riječju,
uzgajaju. Tu, kod njih, ona je ravnopravna drugome povrću...



Thelma i Louise


Sin Toma i Gerri završio je pravo i odselio i zato u njegovoj sobi ona
često može prenoćiti. Tu ima čak i svoju četkicu za zube. Kada je Tomov
brat bio u dilemi da li da nepoznatu osobu uopće primi u kuću (brat i snaha
su, po običaju, bili u vrtu), Mary mu na ulaznim vratima za sekundu
izdeklamuje razmještaj stvari: «Kada uđeš u kuhinju, šporet je desno, a
sudopera pravo...». Zaboga, ona tu kuću poznaje bolje od svoga stana.
Robert Frost bi za nju rekao: «Home is the place where, when you have to go
there, They have to take you in» (The Death of the Hired Man). Po svom
karakteru, ona je neka vrsta «Drama Queen». Raspoloženje joj stalno pulsira
između nade i razočarenja, a sebe «osjeća kao nekoga drugoga». I kada
izjavi: «Ja sam sretna!», u njezinu se glasu osjeti samospoznaja
najusamljenijega bića na planeti. Da bi to prikrila, sve eventualne
praznine u razgovoru nastoji preduprediti i zatrpati ceremonijalnim i
redundantnim frazama.


Kada si je kupila «mali, crveni auto», osjećala se, veli, kao Thelma i
Louise. Dok su se junakinje Scottova istoimenog filma iz 1991. godine
žrtvovale na vrhuncu svoje feminističke borbe, Mary se, dvadeset godina
poslije, suočava s ruševinama što su iza te borbe ostale. Za svoju sudbinu,
prirodno, okrivljuje muškarce i svoje «široko srce». Muškarci u nju i dalje
nastavljaju «buljiti» - kada god «baci pogled na njih». Kada ju upoznajemo,
njen ju je oženjeni šezdesetičetverogodišnji ljubavnik ostavio. Na kraju,
za svoj će mali, crveni san o Thelmi i Louise, kojima, usput rečeno,
obitelji nisu trebale, dobiti tek dvadesetak funti. «A šta možeš kupiti za
dvadeset funti?», pita ona Gerri.





Još jedna godina u Vrtu


Tom (geolog) i Gerri (psihologinja), bračni su par u poodmaklom životnom
dobu. Svoje slobodno vrijeme koriste uzgajajući povrće na periferiji
Londona. Budući da su ispunili sve svoje zemaljske aspiracije, vrijeme koje
ktonski troše čisti im je dobitak. Ono kroz šta prolaze njihovi prijatelji
i rođaci (Mary, Joe, Ken, Ronnie...) njih je prošlo pa su, i zbog toga, sa
svima njima na sasvim ugodnoj distanci. I kada na kraju Zime (posljednjeg
poglavlja u filmu) sve u životima oko njih ostane isto, besmisleno, tužno i
pogrešno – jer se nastavlja kotrljati po strmini koju njih dvoje tek
registriraju – zaključujemo, zajedno s njima, kako je sve to, eto, tek još
jedna godina u Vrtu...


Oni su neka vrsta Adama i Eve nakon iskustva Pakla. Možda se njihova
neuključenost u živote familije i prijatelja čini sebičnom (ako je
sebičnost iz Raja gledati ka Paklu), možda je njihov stav neka vrsta
«pasivne agresivnosti», sliči to čak i patološkom odsustvu svake ljudske
empatije, sve je to moguće, ali samo pod jednim uvjetom – pod uvjetom da
njih dvoje ne žive u Vrtu u kojemu više nema Nade, jer nema Želje, nema
Zanosa, jer nema Potrebe, i nema Sućuti jer nema Spasa. Tom i Gerri sami za
sebe priznaju da su stari i da s tom činjenicom nemaju ama baš nikakvih
problema. Usprkos mišljenju fenomenologa Emila Staigera, čini se da ničega
dramskoga u starosti nema...





Parazit u Vrtu


Dramsko se pomjerilo ka zrelom dobu (epika se, nužno, pomakla ka
djetinjstvu, za liriku više niko i ne pita) pa, nekako između Jeseni i Zime
počinje i Maryna drama. «Mary, ovo je moja obitelj!», prekoriće je Gerri,
nakon što su izvjesno vrijeme njih dvije čak prestale razgovarati. Tako će
puknuti njena peteljka i ona će morati na Pijacu. Ko joj je kriv što je
bila posvojila sobu Gerrina sina, ko joj je kriv što je htjela posvojiti i
Joa i, napose, ko joj je bio kriv što se sama dozvolila posvojiti od dvoje
ljubaznih Vrtlara. Bila je to, mislila je, držeći se na peteljci, i njezina
obitelj. I prevarila se. Nakon te «prevare», ona će puknuti po šavovima.

- Sve joj je gore... Osjećam se pomalo krivom. – kaže Gerri mužu.
- Ne – kaže Tom.
- Ne, u pravu si – odgovara, dok onda nastavlja svoju priču o povijesti.
- Baš i nisam volio povijest u školi. Sada, kako sam stariji, sve više
mi se čini bitnom ... da konstatira prokletu neminovnost.

Gerri dodaje, s osmijehom:

- Uskoro ćemo i mi biti dio povijesti.
- Istina.

I Mary je tako postala tek dio povijesti kao neminovnosti...





Janis Ricos: Pjesma o Mary


"Jutro"


Otvorila je prozorske kapke. Prebacila
čaršave preko daske. Videla dan.
Pravo u oči joj je gledala ptica. «Sama
sam», šapnu.
Uđe u sobu. I ogledalo je prozor.
Ako skočim kroz njega, sebi ću pasti
u zagrljaj.
(prepjev: K. Maricki-Gađanski)