CAMERA OBSCURA 7

August 8, 2017 | Autor: Nedžad Ibrahimović | Categoria: Film Studies, Film Analysis
Share Embed


Descrição do Produto

CAMERA OBSCURA


Magična pećina na kraju svijeta


(Melancholia, režija: Lars von Trier, 2011)





Umjetnica


Ona je zaposlena u velikoj marketinškoj agenciji. I prije nego što će na
vlastitoj svadbi odustati od braka, svoj će "film" početi vrtjeti unatrag.
Sve monografije, na primjer, otvorene na nefigurativnom slikarstvu, vratit
će na slike starih majstora: P. Brueghela, J.E.Millaisa, M. Caravaggioa. I
njezin reklamni materijal s geometrijskim (ne)figurama što oponašaju
Brueghelove dembelane polegle po travi na slici "Zemlja izobilja",
svjedočio je tomu u prilog – kraju modernosti i polaganom kretanju ka
prvobitnome izvoru. Boli, ili umjetnosti, svejedno. Iz svoje se
melankolije, Justine (Kirsten Dunst) krenula vraćati k sebi. Ide to teško,
i djeluje očajno, ponekada i katatonično, ali ide, ide zasigurno…


Samo tako, ona će, prvi puta, biti u mogućnosti otkriti ljubav…



Justine i Claire


Freud veli da je svijet u žalosti prazan svijet. Čovjek se pomirio s
definitivnim gubitkom objekta a psihičkom je energijom primoran ispuniti
neki drugi (zamjenski) objekat. U melankoliji, pak, prazan je čovjek jer se
poistovijetio s izgubljenim objektom. Tako je Claire, Justinina sestra, u
praznom svijetu žalosti, dok se Justine zatvorila u sebe identificirajući
se s onim što je (davno) izgubila. I kada se oko sestara sve počne rušiti,
i stvari se više ne stignu držati, i kada mrtve ptice počnu padati iz
nebesa, kada, dakle, sve ode k vragu, Justine se osjeća kao kod kuće, dok
Claire puca po šavovima.


Ono što je Clair (Charlotte Gainsbourg), sa njenim ozbiljnim Buster Keaton
licem, privremeno držalo na okupu bila je građansko-tribalna njena vjera u
moć rituala, ceremonija i inicijacijskih (npr. svadbenih) obreda. No,
svojim će cinizmom, majka (Charlotte Rampling) koja ih je u djetinjstvu
ostavila, podcrtati svu apsurdnost njihovih izbora, kako Justinina braka,
tako i Clairina načina skrivanja u čvrstoj strukturi građanskih rituala:
"Kada se Justine prvi puta pokakila, ja nisam bila tu! Kada je imala svoj
prvi seksualni odnos, također nisam bila tu! Popustite me više s vašim
ceremonijama!", uzviknut će.


S druge strane, sasvim je jasno kako je Justinina marketinška kreativnost
talenat koji vuče iz djetinjstva. Poput sve djece u sličnim (ne)prilikama,
i ona je pokušavala tek pronaći najbolji način "predstavljanja" svojim
idiotskim roditeljima. Kako zadobiti od njih ono što ti stalno uskraćuju?
Kako biti voljena i zaštićena? – to su bila pitanja na koja je tražila
odgovore cijeloga života.





Raj


Kako je samo dirljivo glup Justinin muž?! On joj poklanja fotografiju
voćnjaka što ga je kupio za njih dvoje. Bio je to jabučnjak sa slatkim,
crvenim plodovima. Zamolio ju je da fotografiju njihova budućega Raja
stalno nosi sa sobom. No, na fotografiju je Justine sasvim zaboravila. I
priča je o novome Raju potonula negdje u pakao njezina djetinjstva…





Prvobitna umjetnost


"Tata je zaboravio magičnu pećinu", kaže Justine sestriću Leu, onda kada je
on podsjeti na očeve riječi kako se od smaka svijeta nigdje ne mogu skriti.
Ono što ona potom preduzima jeste ono što je, s krajem moderniteta za kojim
je čeznula, donijelo sreću i bol ponovnoga rođenja – njih dvoje od grana
prave maternicu u obliku indijanskoga wigwama. I prvi puta u svome životu,
Justine se više ne predstavlja (roditeljima), niti nešto predstavlja (kao
marketing-umjetnica). Život na Zemlji će završiti tako kako je nekada počeo
– magijom prvobitne umjetnosti. Umjetnosti u kojoj nema razlike između
smisla i (njegova) predmeta, između znaka i označenoga. Prvi puta, ona
otkriva, i dobija, ljubav…



Magična pećina


Polako se pridignem, tiho privučem stolicu do prozora i popnem se.
Tvornička se dizalica ne vidi, samo kroz mrkli mrak prolijeću svjetlice
kiše. Spustim pogled i pod svjetlošću ulične lampe, ispod kišobrana od
kiše, vidim Mamu?!
U jednoj ruci ona drži bocu s mlijekom, drugu je stavila na usta...
- Mama! – otme mi se.
Sada se okrećem prema Ocu.
- Tata, Mama!
On podigne glavu baš kao da nije ni spavao, ili je bio budan, a kao da je
spavao.
- Dođi, ovamo...
- Ali, Tata, Mama!
- Siđi sa stolice, past ćeš...
Silazim.
- Zašto ne svane? Tata, je li ovo kraj svijeta?
- Nije.
Budim se. U očevom sam krilu, na kauču.
- Još nije svanulo?
On me podiže i prenosi do kreveta. Pišonja je suh a posteljina na krevetu
drugačije miriše. Tata se pruži pokraj mene a ja uvučem svoju ruku pod
njegov vrat.
- Utrnuće ti ruka!
- Neće, ne boj se ti ništa!
Kad sam se probudio, svijetli pramenovi su se kovitlali po zidovima sobe i
plazili po uglovima.
- Hoćemo li gledati zvijezde? – pita s osmijehom.
- Hoćemo, hoćemo...
Onda on pokriva Pišonju koperdekom a preko nas navlači jorgan. Na svodu
magične pećine nas dvojica sada promatramo sazviježđa što se formiraju pod
probojima jutarnje svjetlosti.
- Vidiš, ove najbliže, to ti je Veliki Medvjed. Ono sazviježđe lijevo, malo
gore, to ti je Mali Medvjed, ono su Sestrice...
I Tata počinje nadijevati imena zvjezdanim jatima. Jedanaest zvijezda, i
Sunce i Mjesec, pokloniše se mome ocu.
Najduža noć na Zemlji nije mogla bolje završiti…
Lihat lebih banyak...

Comentários

Copyright © 2017 DADOSPDF Inc.