CAMERA OBSCURA 8

August 8, 2017 | Autor: Nedžad Ibrahimović | Categoria: Film Studies, Film Analysis
Share Embed


Descrição do Produto

CAMERA OBSCURA


Naši astronauti


(The Badge, režija: R. Hanson, USA)



Znak



Ovaj film počinje našim infantilnim voajerstvom. Sa jedanaest-dvanaest
godina smo kroz rupu u zidu gledali djevojčice kako se skidaju i oblače
crne trikoe. Bili smo muškarci. Virenjem u ženske prostore, to smo i
potvrđivali. U nešto kasnijoj adolescenciji, u trećem razredu Mašinske,
Cile, drug iz klupe, malo-pomalo, pa prebaci svoju nogu preko moje, a ljeto
je bilo dugo i toplo, i svima nam je bilo vruće. U tebe su noge hladnije –
šapuće. Hvata me panika! Drag mi je, nije mi džabe drug, ali slutim da je
tu negdje, u našim isprepletenim nogama, opasna ivica moga rodnog osjećaja.
Nije problem samo u tome što bi on sada mogao biti «peder», već mi ni moja
«muškost» uz njega više nije sigurna! Kao da me njegova noga odjednom
teleportirala u žensku svlačionicu. Ako mu dozvolim ovo «hlađenje» na meni,
samo će mi još crni triko nedostajati. I ja se onda, pažljivo, s osmijehom
«jabuka-divljaka», izvlačim rakovski, unatraške, iz toga opasnoga
spolno/rodnoga bezdana.


Tako nekako u stilu «trećega Mašinske» počinje i Hansonov film The Badge.
Debeli, masni Ornell je radnik na benzinskoj crpki u nekoj južnjačkoj
vukojebini Mississippija. I on fura svoj infantilni film vireći kroz rupu u
zidu ženskoga WC-a. I dok u sebi mumla mantru Trokrilnoga (B. Živojinović)
Štefici Cvek: «Sad ću da te karam u cugu, sve do jutra. Karaću te dok ti ne
dođe tetka iz Bosanske Krupe!», on, umjesto depiliranoga proreza, među
nogama nepoznate ljepotice Mone, ugleda – penis!? I, do tada stišana, pod
doživljenim se šokom njegova seksualna mantra pretvara u provalu gađenja,
psovanja i – prijetnji. I, kao u izvrnutom svijetu camera obscura, kroz
rupu na zidu se sada počinje odmotavati jedan drugačiji film. Film o
Drugome! Sve u Ornellu se protivi, jer:


– ne možeš (ti, Ornell) biti muško, ako žene imaju kite,


– ne možeš biti muško, ako muškarac ide u ženski WC,


– ne možeš biti muško, ako je muško (i) prelijepa djevojka",


– ne možeš biti muško, ako se više ne zna ko je muško a ko žensko,


– ne možeš biti muško, ako želiš muškarca,


– ne možeš biti muško, ako se muška seksualna mantra" okrene protiv
tebe!


Zaključak je: Ornell, ti si pravo žensko i, mantrajući, ti sada jebeš
samoga sebe! I on odlučuje da se suprotstavi – ubit će Monu.


Patricia Arquette igra Scarlet, suprugu lijepoga Mone. Budući da je jako
voljela svoga supruga, ona za svoju «čudnu ljubav» zainteresira i lokalnoga
šerifa Darla (B. Bob Thornton). Šerif je macho-muškarac koji je vlastitoga
brata, homoseksualca, protjerao iz okruga. Naravno, politika, u strahu da
bi se priča o freaku Moni mogla negativno odraziti na turističke planove,
nalaže da se ta «neprijatna epizoda» gurne pod otirač.


Ali, sklapajući priču o transseksualnom Moni, Darl vraća svoj životni film
unazad i preko progutanih osobnih moralnih i inih korupcija, približava se
vlastitom potisnutom. Njegovu majku ubio je njegov otac, supruga ga je
napustila, s kćerkom nema nikakve kontakte, brata se odrekao... Prolazeći
sa svojim vodičem" Scarlet kroz pakao Realnoga, Darl «obrnutom
inicijacijom» skida sloj po sloj svojih nesloboda. Bolno, ali jedino što ga
može spasiti od imaginarnoga, a pokazaće se i kriminogenoga, jedinstva u
svijetu južnjačke vukojebine, jeste njegovo propitivanje i razotkrivanje
sopstvene spolnosti, sa svim što ona podrazumijeva i nosi.


A što se tiče Cileta, ne moram vam baš ja reći koliko u Bosni ima vehabija,
homofoba i idiota. Nakon što su 2008. godine u Sarajevu vehabije i huligani
nasilno prekinuli Queer fest, Cile je definitivno odselio u Evropu.


Homo erectus



U svom je svođenju na hodajuću erekciju «muška kultura» latentna plutajuća
socijalna bomba. Sa ukalkuliranom nasilnošću nad neerektivnim bićima
(djecom, ženama, starima, bolesnima itd), balkanski je brdski mužjak snažan
samo dok su svi drugi slabi. Njegovo je nasilje stoga uvijek u funkciji
legitimiranja njegove muškosti, to jeste, funkcionalnoga ispunjenjenja
erekcije kao neupotrijebljenoga kaznenog oružja. U kulturi koja bi
muškarca, ženu i fizički slabijega izjednačila u zajednici koja bi
uključivala, a ne isključivala, nasilje bi, kao muška, softverska,
pogreška, bilo (skoro pa) nemoguće.


Prvi bosanski astronaut





«Lude su sve odreda / i one prije a i ove sad / ne daju noć da odmorim /
gdje da nađem mir (...) prave se pametne / tijesne su im ulice... /
Mjeseče, Mjeseče, primaš li gosta, gore, kod sebe?»


Ovako pjeva Adnan Jakupović, prvi bosanski astronaut. Koja je bol ovdje
važnija? Ta što su ženama «tijesne ulice», ta što se «prave pametne», ili,
možda ona što «ne daju noć da odmori(m)»? Ova posljednja bol definitivno
p(r)okazuje «slabost» bosanske «muške čehre» (eng. masculinity) pa, stoga,
naš astronaut čezne za Mjesecom, za jednom novom, neosvojenom teritorijom.
Tu bi se mogla pronaći «neka soba», i moglo bi se iznova početi vježbati
izgubljenu muškost.


U suprotnome, bez ove kozmičke mogućnosti, preostalo bi mu samo upisati se
u vehabije, balkanske nogometne navijače, nacionaliste ili dodike svih
homofobnih vrsta, whatever...
Lihat lebih banyak...

Comentários

Copyright © 2017 DADOSPDF Inc.