CAMERA OBSCURA 9

CAMERA OBSCURA


PREGLASNO I PREBLIZU

(Extremely Loud & Incredibly Close, režija S. Daldry, USA, 2011)


(Iskorijenjeni)


J. je završila studij dramaturgije i zaposlena je u Rotterdams
Wijktheateru. Već od svoje osme godine živi bez oca. Prije šest mjeseci
imala je svoju prvu autorsku premijeru. Njen komad se zvao "Iskorijenjeni".



(Očevi)


Pjesnik M. Pejić: "To ćemo postati: osvijetljen film. Već te teško /
zamišljam i samo ako odnekud na gradsko / groblje nabasam osjetim tvoje
prisustvo među / živim kamenjem. Sve drugo zapisujem da ne / iščezne: tvoje
dane u mome djetinjstvu. Ono što se / ne može iz zavičaja ponijeti, što se
na kućnom / pragu razdužuje, kao hotelski ključ." ("Otac", "Oči
ključaonica", Tuzla 2012)


A. Zalihić: "Često uzimam u ruke knjige koje je otac gledao. / Listam,
čitam, tražim: nešto mora biti, / nešto je tamo zapisano, nešto što mi
otac, / iz nekog razloga, nije rekao dok je bio među živima." ("Samo
Kraljević Hamlet smije govoriti s mrtvim ocem", "Camera obscura", Sarajevo
2011)


(Tijelo bez govora)


Bakin podstanar (ujedno, i njen bivši muž) pod zavjetom je šutnje. Njegova
je šutnja simptom njegovih trauma (grč. rana). Prva trauma uzrokovana je
smrću roditelja za bombardovanja Dresdena 1945., dok je druga rezultat
samonametnute i sa suprugom dogovorene šutnje kao spasa obitelji od njega
samoga. Pored uskraćenoga govora, podstanaru (Max von Sydow) uskraćen je i
jezik – uvjet pod kojim ga supruga ponovo "prima" jeste da obitelj nikada
ne sazna da je podstanar zapravo djed. Kao u svojevrsnom peep-showu, djed
je na granici (tyche) sa Lacanovim Realnim koje je, po definiciji,
nepripovjedljivo. Uz obitelj ga drži sam(o) bol nekomunikacije.


Obilježujući svoja tijela – djed urezuje "DA" i "NE" u lijevu, odnosno,
desnu šaku, a Oskar se samopovređuje štipanjem – njih dvojica fiksiraju
traume koje ih konstituiraju. Poznavati svoju traumu, bilo je znati jednu
polovicu spasa, mislili su.


(Govor bez tijela)


Temeljno se značenje Daldryjeva filma veže uz kućnu telefonsku sekretaricu.
Ovaj aparat pohranjuje strašnu istinu o desetogodišnjemu dječaku kojemu je
otac postavio najteža moguća pitanja na koja on nije znao odgovoriti. Prije
nego što će sasvim zamuknuti zatrpan hiljadama tona betona i čelika ispod
srušenih njujorških tornjeva, 11.9. 2001., otac (T. Hanks) je pitao: "Halo,
jesi li tu... halo, jesi li tu? Jesi li tu…?". Dječak je bio "tu", pred
televizorom koji je izravno prenosio smrt. Prići, podići slušalicu, javiti
se, značilo bi posljednji puta razgovarati sa ocem. A ko bi, napose, želio
pristati na "posljednji razgovor" s ocem? Valjda će biti još razgovora –
nada (se) ledi u takvoj situaciji?! Ako ne odgovorim, moraće me nazvati
opet – vrtilo se kroz Oskarovu glavu…


I, nije trebalo dugo čekati, već nakon godinu dana stigla je poruka od oca.
Stigla je u obliku ključa za koji treba pronaći bravu – tako će se razgovor
s ocem nastaviti. I Oskar kreće u potragu za osobom koja se preziva Black,
čije je ime bilo napisano na koverti s ključem. Njegov pomoćnik u lutanjima
kroz traumatične pejsaže New Yorka je bakin podstanar za koga dječak
otkriva da puno sliči njegovome ocu. I, doista, zahvaljujući svojoj
razvijenoj deduktivnosti (kojoj ga je otac podučio), on pronalazi vlasnika
brave. Sam gospodin Black je već više od godinu dana bio u potrazi za vazom
i ključićem koje je njemu ostavio njegov otac. Budući da s ocem nije bio
blizak, sve njegove stvari je dao na dražbu i tako je očeva poruka bila
zagubljena – sve dok je Oskar nije pronašao. Smisao se Oskarove potrage
nalazio u smislu potrage drugoga čovjeka za svojim ocem. Vraćajući Blacku
njegov ključ, dječak mu se povjerava i sada, po prvi puta, razotkriva sami
korijen svoga bola – naime, izdao je oca! Bio je slab onda kada ga je otac
najviše trebao. Njegova je potraga bila skrivanje!


Nakon svega, odlazi u park, sjeda na ljuljašku na koju je otac nekada
sjedao, ljulja se sve jače, i sve više i više – stvar je, shvata, u
promjeni perspektive, u drugačijemu pogledu…


(Perspektiva)


Moj je otac umro u decembru, prije 3 godine. Bolnicu u Slavinovićima,
doktore koji su na moja pitanja o izgledima da se i ovaj puta "izvuče"
odriječno klimali glavama, tiho pištanje kisika, miris meda s borovim
vršikama i jedno veliko tijelo koje je, pretvoreno u ogromna, naduta pluća,
ležalo u krevetu do očeva, sve sam to, oboružan literarnim obradama motiva
"smrt roditelja" promatrao kao neku vrstu literarnoga happeninga.


I danas to tako vidim. I zato mi uopće nije jasno kako još uvijek ne mogu
pronaći neki ključ? Pismo možda, (o)poruku, neki signal, bilo kakvo
značenje za kojim bih krenuo? Ka njemu…


(Slonovi koji plaču)


U Daldreyjevu filmu ima priča o slonovima koji su lili suze onda kada su im
puštali nasnimljene glasove predaka.


Kada sam se 1997., nakon 5 godina, iz Nizozemske, vratio u Bosnu, J. sam
ostavio "bez teksta". Zašto rasplakati mladu dramaturginju, zašto pogotovu
danas, šestoga decembra, na njen rođendan?! Neka joj je sretan! Od oca…