Seneca, Apocolocyntosis

August 11, 2017 | Autor: M. Vojvoda Ivanković | Categoria: History, Psychology, Literature
Share Embed


Descrição do Produto



17



B. W. Henderson, 1905, 32
T. Milunović, 2005, 139
Često se sukobljavao s carem Kaligulom zbog neslaganja oko administrativnih poslova
B. W. Henderson, 1905, 32
Preuzeto s: http://www.u.arizona.edu/~christed/latin421/Conte_Seneca.pdf; Seneca, 408, (pristup ostvaren 06. 02. 2015.)
T. Milunović, 2005, 139
B. W. Henderson, 1905, 31
E. Champlin, 2003, 112
Preuzeto s :http://www.u.arizona.edu/~christed/latin421/Conte_Seneca.pdf.; Seneca, 409, (pristup ostvaren 06. 02. 2015.)
Isto
Isto, 416
Tertulijan je za Seneku imao samo riječi hvale te ga je nazivao i naš (pritom misli pokršteni") Seneka".
Cass., Libr. LXI. 33. 9.
G. Cardano, 2012
B. M. Marti, 1952, 24
J. Dobs, 2006., 2
P. Salzman , 2002, 39
Sen., Div., 4. 19.
Isto, 4. 27.
Isto, 5. 4.
Isto, 5. 3.
Isto, 3. 4.
Isto, 2. 4.
Isto, 8. 2.
Isto, 9. 2.
Isto, 8. 1.
Isto, 8. 3.
L. Berger, 2012, 3
Sen., Div., 1. 1.
Isto, 4. 3.
Isto, 6. 2.
Isto, 7. 3.
Isto, 8. 3.
Isto, 9. 2.
Isto, 10. 3.
Isto, 11. 5.
J. Osgood, 1974, 29
J. Dobs, 2006, 2
Isto, 3
Isto, 5
Isto
Isto, 7
E. Champlin, 2003, 45
A. P. Ball, 1902, 33
Isto, 32
E. Champlin, 2003, 45
Isto, 57
Isto, 65
A. P. Ball, 1902, 21
Isto, 49
Isto, 53
HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE






Seminarski rad
Seneca, Divii Claudii Apocolocyntosis
I. semestar sveučilišnog diplomskog studija povijesti
(Ispitni zadatak iz kolegija Antički seminar)







Studentica: Marta Vojvoda Ivanković
Profesor: Siniša Bilić- Dujmušić





Zagreb, veljača 2015.
Sadržaj

1. Uvod......................................................................................................................................2
2. Lucije Anej Seneka..............................................................................................................3
2.1. Kritički osvrt...................................................................................................................5
3. Divi Claudii Apocolocyntosis; književna analiza i kratak sadržaj...................................6
3.1. Književna analiza............................................................................................................6
3.2. Kratak sadržaj.................................................................................................................7
4. Tiberije Klaudije Cezar August Germanik.......................................................................9
5. Historiografska pitanja.......................................................................................................11
5.1. Utvrđivanje autorstva djela............................................................................................12
5.2. Utvrđivanje izvornog naziva djela..................................................................................15
6. Zaključak.............................................................................................................................17
7. Literatura..............................................................................................................................18



1. Uvod

Dobar pisac ne posjeduje samo vlastiti duh, nego i duh onih o kojima piše." (Friedrich Nietzsche)
Psihologija ličnosti još je uvijek nedovoljno istražena grana moderne medicine. Psihološka karakterizacija pojedinca utječe na način njegova djelovanja, formiranja stavova te direktnog i indirektnog utjecaja na druge. Povijest je tako pokazala kako pojedinac može voditi tisuće ljudi u budućnost" (Mojsije), ali i kako je isti sposoban unazaditi cijelo društvo (Hernán Cortés). Carevi i velike političke ličnosti primjer su tome, no i književnici imaju značajnu ulogu u kreiranju ljudske svijesti (ili svijesti njihovih čitatelja). U antičkom su Rimu upravo pisci i poete bili cijenjeni kao oni koji sa slobodom i (ne)pristranošću pišu o aktualnim temama svakodnevnice, a među kojima je, kao jedna od omiljenih, bila opis političke vlasti. Historiografija je kroz stoljeća, upravo na izvorima antičkih pisaca, rekonstruirala povijesni slijed i društvene karakteristike određenog vremena. Zbog toga je za razumijevanje povijesti također važan izvor pjesma rimskog autora Lucija Aneja Seneke- Divii Claudii Apocolocyntosis, koja nas upoznaje s životom cara Klaudija iz 1. stoljeća.
Tema seminara jest, na temelju navedenog djela, sažeti satiričan tekst pjesme; nadalje, primijeniti književnu analizu strukture pjesme te objasniti ulogu i važnost sadržaja s obzirom na povijesni kontekst u kojem je isti napisan. Također, u seminaru se raspravlja o karakternim osobinama i psihološkim crtama glavnog protagonista djela- cara Klaudija, kao i njegova kritičara (što je uvelike utjecalo na sam tekst djela) te se pokušava analizirati objektivnost autora. Postavljaju se, kao važnim, pitanja kojima se otvaraju dvije problematike; prva, o izvornom nazivu djela te druga, o Senekinu autorstvu, a što ni dosadašnje studije nisu sa znanstvenom sigurnošću potvrdile. U prilog tome, radi se usporedba s ostalim literarnim izražajima istog autora u kojima se uvelike uočava kontradikcija i nepodudarnost s, za seminar, primarnim djelom. Zaključno, sinteza poglavlja seminara daje cjelokupan uvid u navedeno djelo te otvara nove mogućnosti i daljnje smjerove u historiografskom i književnom pristupu istraživanju rada.



2. Lucije Anej Seneka

Lucije Anej Seneka (lat. Lucius Annaeus Seneca) rođen je 4. godine prije Krista u Cordobi- gradu tadašnje rimske provincije Hispanije. Njegov otac, Anej Seneka Stariji, bio je cijenjen kao vješt govornik koji je nastojao sinu dati što kvalitetnije obrazovanje. Još kao dječak, Lucije Seneka se u dobi od šest godina preselio s obitelji u Rim te je već za mladih dana bio odgajan kao rimsko dijete". Školovanju se potpuno posvetio te je izučio za odvjetnika, ali istovremeno je svoj veliki interes pronašao baveći se politikom i ulazeći u polemike s tadašnjim vlastodršcima. Najuži krug učitelja, činili su stoici Atal i Papirije Fabijan- govornik koji je bio vrlo blizak stoičko- pitagorejskoj školi koja je težila asketizmu i interesima u prirodnim znanostima. U širem je društvenom krugu bio zapažen kao vrlo obrazovan i uspješan čovjek čiji su nastupi bili dobro argumenitrani te u tonu njegova snažnog stava o određenom pitanju. Oko 26. god., Seneka je otputovao u Egipat u pratnji ujaka koji je ondje bio prefekt. Po povratku u Rim, 31. god., započela je njegova izražajnija aktivnost i djelovanje unutar politike. Godine 41., Seneku su zadesila neka društvena previranja i nesuglasice zbog kojih je ubrzo postao doista neprijateljski raspoložen prema najmoćnijima u Carstvu. Naime, osim što ga se optuživalo za preblizak odnos s Kaligulinom sestrom i Germanikovom kćeri Julijom Livillom, pojavile su se glasine o neslaganju s Mesalinom- ženom budućeg cara Klaudija. Zapravo, pravi razlog Kaludijeva neslaganja sa Senekom bio je pokušaj u suzbijanju političke opozicije okupljene oko Germanikove obitelji. Tako je ovaj svestrani političar i odvjetnik bio protjeran na otok Korziku gdje je boravio do 49. godine. Nakon osam godina izgnanstva, uz pomoć Agrippine, koja je uspjela od tadašnjeg cara Klaudija izmoliti uslugu, Seneka se vratio u Rim kako bi bio tutor Agrippininu sinu iz prvog braka i budućem rimskom caru- Neronu. Uz Afranija Burra- pretorijanskog prefekta, Seneka je odgajao i poučavao mladog Nerona koji je uskoro zasjeo na carsko prijestolje te je bio prvi čovjek koji ga je savjetovao u vođenju vlasti. Prvo razdoblje Neronove vladavine uistinu jest bilo doba ravnoteže i usklađivanja moći cara s težnjama Senata. Postepeno se stanje pogoršavalo, a kulminiralo je nakon ubojstva Neronove majke 59. god., za što je sam car bio odgovoran i na što je filozof Seneka morao reagirati. Oko godine 62., po smrti Afranija Burra, stanje u carskom krugu bilo je gotovo nepodnošljivo. Neron je bio poput marionete" u rukama supruge Popeje, a i Senekini su savjeti bili sve češće odbijani kao pravo riješenje. Seneka je shvatio kako je izgubio utjecaj na cara te se polako počeo povlačiti iz javnog i političkog života posvećujući velik dio svog vremena pisanju i razvijanju filozofske misli. Dapače, ne samo što je izgubio dotadašnju savjetodavnu moć, pod novim pretorijanskim prefektim Tigelinom, Neron ga je počeo promatrati kao neprijatelja koji se protiv njega čak i urotio! Doduše, vrlo vjerojatno sam Seneka nije sudjelovao u uroti iz travnja 65. ( Pizonijeva zavjera"), iako postoji mogućnost kako je o njoj bio obaviješten. Iste je godine Neron umro, a nedugo za njim, Seneka je počinio samoubojstvo.
Opus djela koje je ovaj svestrani čovjek za sobom ostavio poprilično je velik; ponajveći dio ipak sačinjavaju filozofska djela i spisi, budući da je filozofija bila njegova glavna preokupacija u vrijeme kada se odmaknuo iz javnog života. Posthumno, neki od takvih radova bili su uvršteni u 12 knjiga Dijaloga. Zatim, njegov literarni opus sadrži i 124 pisama s moralnim poukama (De Ira, De Providentia, De Otio...), devet tragedija (Phaedra, Troades, ...), satira Divi Claudii Apocolocyntosis te pisma upućena sv. Pavlu (zbog kojih mnogi tvrde kako je i sam Seneka bio upoznat s kršćanstvom, a možda i pokršten).

2.1. Kritički osvrt

Seneka je antički filozof koji je kroz stoljeća kasnije, a posebno u srednjem i novom vijeku bio pomno proučavan i izučavan od brojnih obrazovanih i školovanih ljudi, odviše enciklopedista francuske škole. Primjer su Rousseau i de Montaigne (poznat kao francuski Seneka") koji su pokušali iznijeti Senekine misli i filozofiju u stvarnost i prilagoditi ih ondašnjem modernijem vremenu. Kao što su spomenuti isticali pozitivne strane Senekina života i stavova, neki su. proučavajući njegova životna djela, shvatili kako Seneku ne krase samo vrline; čak štoviše, Dion Kasije piše o filozofu u negativnom smislu: Bilo je mnogo slučajeva u kojima se vidjelo odstupanje od filozofije koju je naučavao. Dok osuđuje tiraniju, on je sam bio učitelj tiranina; dok je govorio protiv moćnika, on se sam nije micao od carske palače (...). Iako je prigovarao bogatima, on je stekao bogatstvo od 300 milijuna sestercija, i iako je bio protiv ekstravagancije, on je posjedovao pet stotina stolova s nogama od slonovače na kojima je bila posluživana hrana za gozbe."
Osim Diona Kasija i nešto suvremeniji kritičar- Girolamo Cardano, piše kako je: (...) Seneka lažni filozof, korumpiran od Nerona i prema tome zaslužuje smrt." I doista, a o čemu će u seminaru biti više riječi, može se uočiti jasna kontradikcija u Senekinu naučavanju (od psihologije i odnosa prema ljutnji i sreći, do spoznaje o istini i dobru) i njegovu stvarnom životu koji je nerijetko bio nemoralan i nepošten. Da je riječ o častoljubnoj i narcisoidnoj osobi, možda je još prerano zaključiti; u svakom slučaju, ovaj je filozof bio osoba kompleksna karaktera koji se očitovao i kroz njegovu književnost, a iščitava se i kroz jednu satiričnu pjesmu, ranije spomenutu, Divi Claudii Apocolocyntosis. Upravo je kroz primjer te pjesme moguće spoznati karakter i osobine, ne samo ismijavanog lika cara Klaudija, već i samog autora koji je, kako povijest dokazuje, iako kao vrhunski psiholog, imao puno više mana i loših osobina od onih koji su bili glavna tema njegovih djela.

3. Divi Claudii Apocolocyntosis; književna analiza i kratak sadržaj

Divi Claudii Apocolocyntosis, politička je satira čije je autorstvo, po Dionu Kasiju, pripisivano Luciju Aneju Seneki. Iako nastajanje djela nije moguće točno kronološki odrediti, njegova se datacija smješta između smrti cara Klaudija (54. god.) i 59. godine. Djelo je jedinstven primjer mješavine proze i stiha te satire- rimskog specijaliteta" i jedne od rijetkih vrsta antičkog književnog stila popularnog i danas. Glavni protagonist djela- car Klaudije, pripadnik Julijevsko- klaudijevske carske dinastije, ostao je upamćen u povijesti kao najkontroverzniji od prvih dvanaest rimskih careva.

3.1. Književna analiza djela

Pjesma je napisana na latinskom jeziku antičkog carskog Rima s dijelovima dijaloga i monologa na grčkom. Ona je jedini sačuvani primjerak Saturae Menippeae- specifičnog oblika satire čija se posebnost očituje u kombinaciji proze i stihova. Dužinom teksta i stukturom slična je noveli, a karakterizira ju isticanje negativnih mentalnih stavova pojedinca. Druge značajke karakteristične za ovaj oblik satire su korištenje različitih oblika parodije i mitološke burleske te brzo kretanje između književnih stilova i svjetonazora. Tipični mentalni stavovi ismijavani u menipejskoj satiri su: gramzivost, virtuoznost, pedantnost, entuzijazam i brojni drugi koji su tretirani kao psihičke bolesti. Ovdje se nikako ne radi o osobnom napadu ili uvredi na osobnoj razini; menipejska satira usmjerena je, povrh svega, na ključne osobine ismijavanog lika koje su njemu svojstvene, odnosno, po kojima se taj lik prepoznaje. Paul Salzman odlično opisuje menipejsku satiru kao mješavinu alegorije s pustolovnim, narativnim i satiričnim sadržajem.
Tema satire je ismijavanje mentalnih karakteristika i težnji za glorifikacijom cara Klaudija. Motivi koji određuju sadržaj pjesme su, osim lika cara, deifikacija te careva smrt i sud bogova u posmrtnom životu. Pjesma obiluje brojnim književnim figurama. Po kvantiteti se svakako ističe služenje epitetima: pohvalno djelo (...)" (lat. laudatum opus), ili: kad tminu rumena rastjera Zora (...)" (lat. Aurora solutis induxit rubicunda) te brojnim hiperbolama: Ondje ja taj grad razorih" (grč. εγώ πόλιν έπραϑον). Prisutna je onomatopeja: (...) glas kakav nema nijedna kopnena životinja, podmukao i sputan kakav je obično u morskih nemani." (lat. vocem nullius terrestris animalis sed qualis) kao i anaklaza: tolike tisuće ljudi za sobom, tolike pred sobom, tolike oko sebe." (lat. tot milia hominum sequentia videbat, tot praecedentia, tot circumfusa). U stihu je često prisutna inverzija: umorne tresao uzde" (lat. fessas quatiebat habenas), dok je u dijalogu/monologu korišteno retoričko pitanje: I to zašto, molim lijepo? Zato što je taj (...)" (lat. Oro per quid?). Oksimoronom se postiglo spajanje dviju različitih pojmova kako bi se dobio bolji dojam određene osobnosti: Čovjek koji uvijek u budućnost i u prošlost gleda." (lat./grč. homo qui semper videt ᾃμα προσσο καί οπίσσω), a korištenje metafore dodatno usmjerava čitatelja na obraćanje pozornosti na karakternu crtu lika: Ti ne znaš što znače zatvorena vrata." (lat. nihi tibi clausi est). U velikom dijelu sadržaja pjesme prisutna je ironija: Milostiv bud...milostiv budalašu!" (grč. μορού εύιλατου τυχεω) koja i jest jedna od temeljnih karakteristika satire.
Ukoliko se sagleda forma ove satire menipejskog stila, moguće je također pretpostaviti kako ona nije izvorno napisana kao pjesma koja će biti predstavljena samo u pisanoj verziji, unutar korica knjige. Naime, s obzirom na odnos proznog i lirskog djela teksta, prije bi on odgovarao oralnom izvođenju na nekoj od pozornica carskog Rima nego kao pjesma u rukama rimskog plemića. Komunikacija koju autor nalaže, a koja se očituje kroz brojne dijaloge i monologe, bez sumnje upućuje na to kako je djelo doista bilo predstavljano široj publici u gledalištu.

3.2. Kratak sadržaj

Cilj autora je ismijati deifikaciju cara, odnosno, prikazati ju u jednom sasvim drugačijem smislu kao pretvaranje cara u bundevu (obundovljenje).
Nakon što je umro, caru Klaudiju je, po rimskom vjerovanju u posmrtni život, uslijedilo suđenje pred bogovima za sve što je učinio u svom zemaljskom životu. Na samom početku pjesme autor objašnjava o čemu će biti riječ i navodi točan datum careve smrti čime je započeo najsretniji vijek". Nadalje, autor iznosi monologe, a kao primjer je monolog Merkurija koji kaže kako je došlo vrijeme da se careva duša prestane mučiti, jer mučila se već više od 60 godina njegova života. No, to i tako nije važno, jer nitko nije mogao odrediti datum njegove smrti- nitko ga nije doživljavao kao živo biće. I došlo je vrijeme kada cara Klaudija treba pustiti na put, kada je izdahnuo. A sam trenutak njegove smrti, prikazan je vrlo životopisno; Klaudije je gledao neku komediju, kad je odjednom povikao: Jao meni, mislim da sam se usrao!" Car je očigledno imao probavne smetnje (za koje je Seneka već i ranije smatrao kako su povezane s njegovom hirovitošću, neurozom i da su jedan od simptoma poremećaja ličnosti), a one vjerojatno govore i o načinu na koji je ubijen. Careva je smrt donijela opće narodno veselje i taj dan će, zasigurno, zauvijek ostati u sjećanju mnoštva. Stigavši pred bogove, odmah pred vrhovnika- Jupitera, car je (bolesnim kretnjama) i nerazgovjetnim glasom uplašio i samog izvidnika Herkula. Opisan je kao sijed i krupan čovjek čiji glasovi ne priliče ni onim životinjskim. Uspoređivan je s morskim nemanima, a ni zvijeri nisu bile strašnije od njega. Autor, na suptilan način, opisuje kako je okrutan bio car Klaudije: pokretom klempave ruke koja je dovoljno čvrsta bila jedino za taj znak kojim je obično ljudima odrubljivao glave." Herkul je bio izrazito neprijateljski raspoložen prema Klaudiju i tražio je od njega istinu o carevu zemaljskom životu. Moglo bi se reči kako ga se čak i bojao; naime: u strahu je od bića B...bića budalina". No Klaudije mu odgovara mirno, nimalo ne skrivajući tugu što u Herkulu nije pronašao prijatelja. Dotaknut je i carev privatni život te su mu predbacili kako ne zna: ni što mu se dešava u spavaćoj sobi." Tada je nastao veliki žamor i nemir u sudnici na što se Jupiter odlučno usprotivio. Situacija se počela smirivati kada je car Klaudije bio otpušten iz sudnice te su bogovi jedan za drugim, iznosili svoja mišljenja o deifikaciji cara. Prvi od bogova bio je Jan- ugledan bog koji je vidio i: u prošlost i budućnost." Zatim je, idući dan, svoje mišljenje o caru dao Diespiter; on je bio novčani mešetar koji je smatrao kako bi cara trebalo proglasiti jednim od bogova. Na suđenju se činilo kako će Klaudije uistinu i postati bog. Herkulu se ta ideja nikako nije svidjela. I sam August želio je izreči svoje mišljenje, premda, otkako je postao bog, nije imao nikakav komentar. August je jasno i glasno izrazio svoj stav o neslaganju s deifikacijom Klaudija. On je rekao kako se stidi vlasti jer, zar je on tako pomno uređivao državu i zakone, da bi jedan Klaudije sve njegove dobre namjere iskoristio? On bogove upoznaje i s Klaudijevom naravi, a koja je već ranije spomenuta: taj koji vam se čini da ni mrava ne bi mogao zgaziti, ubijao je ljude tako lako kao što pas diže nogu!" U prilog tome, navedena su imena svih koji su stradali od careve ruke i koji su redom bili plemićkog roda: Apije Silan, Pompej Veliki i Lucije Silan, Kras Frugi, Skribonije, Mesalina te ostali: kojima je broj nemoguće ustanoviti". Svi su se oni uskoro okupili kako bi podsjetili cara na počinjena ubojstva, iako se on sam nadao kako su ga stari prijatelji" došli pozdraviti. Nakon susreta, odveli su ga do suda Eaka gdje se sudilo ubojicama po Kornelijevom zakonu. Jedini koji je bio uz njega, bio je njegov stari prijatelj Publije Petronije, i on je zahtjevao odgodu suđenja. No, zahtjev mu je bio odbijen. Naposljetku, pojavio se lik Gaja Julija Cezara koji je cara Klaudija želio za svog roba. Njegova je veličanstvenost bila ismijana i marginalizirana, a car je bio odbačen od strane sviju koji su za njega željeli samo najgore.

4. Tiberije Klaudije Cezar August Germanik

Satira, na jedan vrlo ironičan način, prikazuje posmrtni život cara Klaudija, ismijavajući njegovu moć na zemaljskom životu i dovodeći u pitanje njegovu humanost i intelekt. Pretpostavka jest kako je to djelo napisano od strane njegova suvremenika, no da li, jednako tako, sa sigurnošću možemo sve optužbe, upućene caru, smatrati vjerodostojnim? Potrebno je, prije svega, upoznati se s carevom biografijom utemeljenom na znanstvenim činjenicama.
Klaudije je rođen 10. god. pr. Kr. u Lugdunumu. Bio je unuk prvog cara Augusta koji je bio na čelu principata, u trenutku Klaudijeva rođenja, već 17 godina. Njegov stariji brat bio je cijenjeni Germanik, a njegov nećak- budući car Kaligula. Klaudije je, po svom rođenju, svakako bio u srcu" carske obitelji Rima, no istovremeno je bio porpilično ineferioran i ignoriran od ostalih. Bilo je to vrijeme kada su muškarci nastojali steći što veći ugled u vojnim dostignućima ili u politici, a za sve je te discipline bila potrebna velika mentalna i fizička snaga. Oni koji su bili rođeni drugačiji, bili su ostavljani po strani, bez većih očekivanja od strane okoline. Klaudije je, osim po svom senzbilitetu, ostao u sjećanju ljudi i zbog fizičkih mana s kojima se rodio. Šepao je, mucao i nije mogao zadržati slinu u ustima. Kao dijete je često bio bolestan i od početka je bilo jasno da, kao takav, neće moći sudjelovati u brojnim aktivnostima- normalnim za jednog rimskog mladog plemića. Zbog fizičkih nedostataka. njegovi najbliži smatrali su da je i mentalno zaostao te su mu tako i pristupali. Rimski povjesničar Svetonije je tako naveo kako za dječaka nije dobro što je odgajan od strane svoje majke Antonije i bake Livije. One su tako ošrto govorile o Klaudiju da nije ni čudno kako je odrastao kao nesiguran mladić. Na Klaudija se gledalo kao na sramotu za obitelj, a koliko su u tome pretjerali govori i činjenica da su ga odgajali gotovo kao da je žena (što puno više govori o pomanjkanju kvalitete u njihovoj odgojnoj psihologiji). Zbog svih svojih nedostataka i invalidnosti, Klaudije je odrastao u izolaciji. Ipak, prisustvovao je nekim tradicionalnim događanjima koja označavaju postupan prijelaz plemića iz djetinjstva u mušku dob (preuzima toga virilis- togu muškosti). Međutim, nikada nije bio pozvan na nijednu javnu dužnosti, nikada nije preuzeo zapovjedništvo nad legijom na bojnom polju i nikada nije sudjelovao u političkim raspravama u Senatu. Klaudije jest bio fizički zaostao, no njegovo mentalno stanje nije bilo ugroženo; iako su ga mnogi smatrali ludim, on je u svoje slobodno vrijeme čitao tako mnogo da bi pročitao u jedan dan svaku knjigu koju bi uzeo u ruke. Osim toga, vjeruje se kako je on posljednja osoba koja je umijela čitati etruščansko pismo. Imao je istančan ukus za umjetnost, a zanimale su ga povijest i politika. Tako se, ne znajući da će jednog dana i sam postati car, pripremao za carsko prijestolje.
Stupivši na vlast na pomalo čudan način, Klaudije je odmah oprostio svim otuženicima koji su bili umješani u zvajeru protiv dotadašnjeg ubijenog cara Kaligule. Međutim, razmišljao je lukavo te se odmah riješio i nekih koji su mu mogli predstavljati ozbiljnu prijetnju.pokušao je osigurati i položaj među vojskom od koje je tražio povjerenje; pretorijanskoj gardi je davao poklone, što ustvari i nije bilo ništa nesvakidašnje (prije njega to su učinili i August i Tiberije). Na mnogo je načina Klaudije nastojao reformirati Carstvo i političku situaciju. Carstvo je u to vrijeme još uvelike bilo u rukama aristokracije- Optimata. Samo je Klaudijevo carevanje Optimatima bilo poput pljuske u lice". Jedan od najvažnijih Klaudijevih savjetnika bio je bivši rob Narcis koji je na vrlo prepreden način preuzimao sve veću ulogu u rimskom poslovnom svijetu te je tako istisnuo brojne stare institucije koje su do tada čvrsto osiguravale vlast plemstva. Da je Klaudijevo carevanje bilo jedno dobro vrijeme za Carstvo, govori i broj njegovih reformi koje su unaprijedile razne ekonomske, kulturne i društvene aspekte u državi. Pokrenuo je javne radove i sagrađena su dva nova vodovoda: Aqua Claudia i Anio Novus.Kako bi se olakšao transport dilje Carstva, izgrađena je nova mreža cesta i putova, uključujući onaj koji ide od Rajne do mora te iz Germanije do Rima. Vjerojatno je njegova najznačajnija infrastrukturna reforma bila gradnja luke Ostije. Izgradnjom Ostije, Klaudije je pronašao riješenje za opskrbljivanje Rima žitom koje je dovođeno prvenstveno iz Egipta. Njegov odnos prema religiji bio je uvjetovan klasično rimskim obrazovanjem. On je sam bio poganin. To je vrijeme kada kršćanstvo polako ulazi na vrata Zapada, a u Judeji je snažno židovstvo. Ipak, Klaudije je poganstvo želio ojačati i u tom je smislu proveo nekoliko reformi; ponovno je uveo festivale posvećene bogovima koji su bili zaboravljeni, ukinuo je čudne festivale koje je ranije uveo Kaligula i ponovno uvodi služenje starih tradicionalnih obreda na tradicionalnom jeziku. Branio je državnu religiju, protjerivao je strane astrologe i veću moć davao je rimskim prorocima. Čak je protjerao i veliku skupinu Židova iz Rima zbog nereda koji su ovi stvarali. Što se tiće njegova privatnog života, iako uspješan u onim političkim i ekonomskim, za ovaj mu se zamjeralo mnogo tog. Tako su Klaudija u to vrijeme uistinu smatrali mentalno zaostalim jer nikada nije imao interesa u muškarcima, već samo u ženama. Za to vrijeme, takav je stav bio stvarno neuobičajen. Svetonije kaže kako caru više priličilo ponašanje većine tadašnjeg plemstva, koje je osim vlastitih supruga, uživalo i u društvu mladića ljubavnika. Bio je to jedan aspekt preuzet iz grčke filozofije, a koji uči kako su žene prvenstveno za rađanje djece, dok su muškarci ti koji mogu pružiti pravu ljubav. No, kako povijest piše, Klaudije nije mario za takav stav grčke filozofije. Godine 54., Klaudije je bio ubijen, vjerojatno otrovan gljivama. Svetonije u Životu cara Klaudija piše: Da je Klaudije otrovan, sasvim je jasno, no ne i od koga i kako. Neki kažu da je krivac kušač Halot, drugi kažu da je Agrippina Mlađa na obiteljskoj večeri usipala otrov u njegov tanjur s gljivama." Iako je sumnja bila odmah postavljena na Agrippinu Mlađu, ubojstvo joj se nikada nije dokazalo. Činilo se kako su svi, od strane plemstva i moćnika, s radošću dočekali vijest o carevoj smrti.
Osim o samom caru, takav životni kraj ipak, s jedne strane, govori i o društvu unutar kojeg se Klaudije kretao. Zar je uistinu moguće cara, koji se zauzimao za rast i jačanje Carstva, tek tako proglasiti mentalno zaostalim i ludim? Ili se ovdje možda radi o osveti autora za neslaganje s carem, a što se jasno očitovalo u satiri koja je napisana u njegovo ime.

5. Historiografska pitanja

Dva su primarna pitanja, postavljena od strane historiografije, nastala na temelju analize satire. Prvo pitanje jest pitanje autorstva pripisivanog Luciju Aneju Seneki, dok je drugo ono koje se više bazira na filologiji i lingvistici, a to je problem utvrđivanja izvornog naziva djela. Iako seminar ne posjeduje konkretne odgovore na postavljeni problem, dani su mogući argumenti za rješavanje pojedinog pitanja.
5.1. Utvrđivanje autorstva djela

Možemo li kao historiografi, s potpunom sigurnošću, potvrditi kako je satira ispisivana rukom filozofa Aneja Seneke? Postoje li sasvim vjerodostojne tehničke metode kojima bi se takvo mišljenje moglo argumentirati? U svakom slučaju, pitanje autorstva od izuzetne je važnosti jer prvenstveno, na temelju karakternih osobina autora i njegova životnog opredijeljenja (političkog, društvenog, religioznog ili filozofskog) možemo spoznati objektivnost/subjektivnost djela te njegov značaj za historiografiju. Sasvim sigurno nije zanemarivo piše li o ratu pobjednik ili gubitnik. Jednako je tako, s velikom pažljivosti i kritičkom analizom, potrebno pristupiti i problematici ovog djela. Iako Dion Kasije smatra kako je upravo Seneka autor satire, neki bi se kasniji pisci (ne isključivo samo historiografi) složili kako postoji velika kontradikcija između brojnih Senekinih djela. I doista, uzmemo li kao primjer ovu satiru i djelo Consolatio ad Polybium, uvidjet ćemo kako o caru piše u dva sasvim različita tona. Naravno, važno je postaviti djela u stvarni povijesni kontekst, no uzmemo li onda i drugu perspektivu, a to je pišćeva filozofija, zašto bi se jedan ugledni stoik kompromitirao mijenjanjem svojih stavova i mišljenja o jednom moćniku poput cara? Nekoliko je činjenica koje otvaraju pitanje negiranja Senekina autorstva. Raščlanjena, ona su:
I. Stoicizam kao Senekina životna filozofija
Seneka je bio, po filozofskom uvjerenju stoik čija je moralna vertikala bila doista visoka. Upravo je etička komponenta stoicima bila primarna; to dokazuje interesno područje kojima se stoicizam bavi kao i brojna djela koja je Seneka napisao u duhu moralnih pouka i savjeta. Napose, njegova psihologija i poznavanje kulturnih manira, vjerojatno ne bi odgovarali epitetima koji se pridaju caru Klaudiju u satiri. Kao jedan ugledni humanista, moralista te intelektualac tog vremena, bi li Seneka uistinu došao na nivo ismijavanja donedavnog vlastodršca? Animus est qui divites facit. Pitanje je da li je i sam Seneka živio po vlastitim uvjerenjima o kojima je s puno duha pisao u filozofskim raspravama.



II. Senekin ugled
Vrlo je malo vjerojatno kako bi Seneka, kao uglednik i obrazovan čovjek, poznat u društvu po finoći i uglađenosti te snažnoj obrani vlastitih stavova, sebe, kao pisca, kompromitirao kako bi, možda, zadobio simpatije novog cara pišući negativno o caru ranije. Također, bi li Seneka tako brzo mjenjao mišljenje o osobi Klaudija ovisno o vlastitim hirovima i životnim situacijama? Da li bi Seneka sebi dopustio, kao prvi čovjek uz cara Nerona, biti kaputašem"? Naime, kada je 41. godine Seneka bio prognan na Korziku, pisao je o Klaudiju na jedan sasvim drugi način (Consolatio ad Polybium). Ondje ga je molio za dopuštenje povratka u Rim, pritom pjevajući pjesme o Klaudijevoj slavi i moleći bogove da budu na carevoj strani. Doduše, bilo je to vrijeme u kojem bi svako ulagivanje caru bilo dobrodošlo, no, uzmemo li u obzir njegovu moralnu komponentu (navedenu ranije), on si kao filozof neće dopustiti bilo kakvo laskanje. Pa brojni su, poput Sokrata, i život dali zbog svojih filozofskih uvjerenja! Hoće li Seneka popustiti i pokazati svoje pravo lice? Na posljednje bi pitanje odgovor uistinu mogao biti potvrdan. Naime, već se u pismima ad Polybium primjećuje nota ironije dok zaziva bogove za dug carev život. No, pretpostavimo zasad, kako je Seneka ipak slijedio uvjerenja zapisana u njegovim moralnim spisima te kako je ovo još jedan argument negaciji njegova autorstva satire.
III. Nepostojanje drugih stihovnih djela; odnosno, posjedovanje proznog stila izražavanja u filozofskom tonu
Zanimljiva je činjenica kako je ovo djelo jedina vrsta takvog književnog izričaja u opusu Senekinih literarnih ostvarenja. Iako je pisao i kratka pisma, ipak je njegov prepoznatljiv stil filozofske naravi; duge rasprave o prirodnim i antropološkim temama sasvim su kontradiktorne jednoj satiri. Psihološki aspekt promatranja ličnosti prisutan je u oba stilska izražaja, no recimo kako je lirski izražaj bio za Seneku ipak nešto neuobičajeno.
IV. Seneka kao kršćanin
Postoji jedna posebno intrigantna činjenica koja ide u prilog protivljenju pripisivanja autorstva Seneki. Naime, neliko ranokršćanskih izvora spominje kako je filozof bio poprilično blizak i upoznat s kršćanskom vjeroispovijesti. Nadalje, kao dokaz tu su pisma razmjenjivana između Seneke i sv. Pavla. Da li bi Seneka, upoznat s kršćanstvom (koje mu se očito svidjelo ili ga barem nije odbacivao), a možda čak i pokršten, pisao o zagrobnom životu cara Klaudija ili bi to staro rimsko vjerovanje sada smatrao praznovjerjem i glupošću? Malo je vjerojatno da bi, kao novoobraćenik, pisao o strašnom sudu boga Jupitera", personificirao Zoru te brojne druge religijske komponente karakteristične za panteizam starog Rima.
V. Car Neron kao pravi autor teksta
Prva činjenica, oučena usporedbom satire s djelima Svetonija, Tacita i Diona Kasija jest ta, da jedino Seneka ne navodi kako je Klaudije bio otrovan gljivama. Uistinu čudno, s obzirom na tematiku djela koja se prvenstveno bavi smrću cara, odnosno zagrobnim životom. To je jedna stavka koju bi vjerojatno bilo vrijedno iskomentirati i iskoristiti u podsmjehivanju i ismijavanju načina na koji je car umoren. Psiholozi koji su proučavali osobine brojnih povjesnih ličnosti, cara Nerona okarakterizirali su kao osobu histrioničnog poremećaja ličnosti. Jedan takav osebujan lik, s vrlo izraženim smislom za umjetnost (dapače, i voljom), mogao je biti vrlo vješt, osim u glumačkim izvedbama, i kao pjesnik. Zašto si on, kao novi car, vladar gotovo cijelog jednog universuma", ne bi mogao dopustiti pisati humoreske i ironije na račun starog, pa i ludog cara Klaudija? Ta ipak, on (Neron) je sada na vrhuncu Carstva i njegove osobine služe na divljenje cijele mase. Klaudije je, za razliku od njega, bio tek jedan smiješan čovjek. Osim što je car, on ima taj ogroman talent i potencijal za bavljenje umjetnošću kojoj će se svi diviti i po čemu će ostati zapamćen. Neron je, po tim pretpostavkama, imao više razloga napisati satiru od Seneke. No, vratimo li se unazad, spomenuto je zanemarivanje ubojstva, odnosno prikrivanje načina na koji je Klaudije umoren. Ukoliko je Neron, želeći doći na prijestolje što prije, imao uzeće u uroti protiv cara (negdje piše kako je Agrippina to napravila kako bi ga dovela na prijestolje), bi li on u satiri koju je napisao nešto takvo i iskomentirao? Bi li se taj komentar tada shvatio kao priznanje za počinjeni zločin? Da li je, prema tome, moguće zaključiti kako satiru nije napisao Seneka već Neron, jer, između ostalog, način smrti cara Klaudija biva vješto prikriven?
Ono što ide u prilog vjerovanju kako ipak Seneka jest autor satire su njegova osobna neslaganja s carem. Naime, upravo je pod Klaudijevom zapovijedi Seneka bio prognan na Korziku, gdje je proveo osam godina života. Također, i on ga je smatrao mentalno nesposobnim i zaostalim te mu se na ovaj način mogao izrugati za sve loše što mu je car priuštio u životu. Pa ipak, i ovdje stoji jedna opaska; do tada se neslaganje na osobnoj razini između pisca i druge osobe nije ispisivalo u stihove menipejske satire, već satire po uzoru na ranijeg grčkog komedijaša- Aristofana. Zašto, ukoliko se radi o neslaganju na osobnoj razini, Seneka djelo ne bi napisao u obliku Aristofanove lirike, već bi općenito išao, kao glas naroda, ismijavati se carevim nedostatcima, a što je jedna od temeljnih karakteristika menipejske satire?

5.2. Utvrđivanje izvornog naziva djela

Hadrijan Junije je bio prvi koji se osvrnuo na naziv djela i koji ga je, kao Apocolocyntosis pustio u objavu. Još je ranije, Dion Kasije naslovio djelo kao takvo άποκολοκύντωσις, (grč. κολοκύντη- tikva) što bi u prijevodu s grčkog doslovno značilo obundovljenje ili pretvaranje (cara) u budevu/tikvu. Analogno tome, riječ apotheosis bila bi jedan od glavnih motiva u satiri što je ismijano od strane autora. Postavlja se pitanje: Zašto je kao primjer ironije, u naslovu djela prisutan naziv povrća?" Odgovor tome pronalazi se u kulturi tadašnjeg rimskog društva u kojem je tradicionalno, tikva (lat. cucurbita) bila sinonim za glupost i budalaštinu. Upravo je to još jedan primjer složene problematike u analizi teksta koja zahtjeva multidisciplinaran pristup. Osim što naslov odlično odgovara sadržaju satire, u kojem je car ismijan, moguće su još neke pretpostavke zašto je upotrebljen upravo taj naziv. Jedna od pretpostavki je kako je metafora s povrćem (ili nekim drugim svakodnevnim pojmom) bila uobičajena kod naslovljavanja pjesama, dok je drugi kako postoji točno objašnjen razlog korištenja cucurbitae, ali je dio pjesme, u kojem stoji objašnjenje, izgubljen. Naime, nekoliko je modernih znanstvenika uzelo u obzir posljednju mogućnost koja je dodatno argumentirana neočekivanim krajem satire. Doista, caru Klaudiju nije u potpunosti izrečena presuda, već je samo spomenuto na koje je mjesto postavljen. Čitatelj vrlo lako može steći dojam kako satiri ondje nije kraj i kako cijeli jedan dio nje nedostaje.
Osim Kasijeva naslova djela, manuskripti teksta iz ranijih razdoblja djelo naslovljavaju kao Ludus de Morte Caludii Caesaris, a što kontrira prvotnom navodu koji objašnjava kako upravo naslov (u čijem je sadržaju tikva) usmjerava na ironičan sadržaj teksta. Postoji li mogućnost kako je upravo Ludus izvorni naziv satire, a Dion Kasije je, iz nekih od narativnih izvora dobio pogrešnu informaciju? Ipak, radi se o jednostoljetnoj razlici između djelovanja Seneke (navodnog autora) i Diona Kasija te je zapravo moguće kako Kasije pogrešno naslovljava djelo, aludirajući pritom, više na sam njegov sadržaj no želeći uistinu predstaviti originalan naziv.





















6. Zaključak

Analizom satire Divii Claudii Apocolocyntosis, čije je autorstvo stoljećima pripisivano rimskom stoiku- Luciju Aneju Seneki, otvorile su se brojne problematike koje tematiziraju nesigurnost pri određivanju izvornog naziva djela, autorstvo djela te psihologiju i karakterni opis navodnog autora kao i protagonista djela- cara Klaudija. Iako je gotovo nemoguće, sa potpunom sigurnošću, dati konkretan odgovor na postavljena pitanja, svakako je izvjesno kako ovdje posao historiografa zahtjeva jedan puno širi i dublji pristup pri analizi izvora. Naime, osim fonološkog i lingvističkog znanja, potrebno je unijeti i dozu znanja o psihologiji čovjeka te ga, kao takvog, promatrati kao cjelinu u antropološkom smislu. Nikako se ne može raščlaniti tehničko dostignuće autora od njegova osobnog stava i opisa ličnosti. Važno je naglasiti kako čovjek može biti vrlo neodređen; pritom se misli na njegovu filozofiju kojoj teži ali ju nikako ne dohvaća i ne umije živjeti (u ovom slučaju to se odnosi na navodnog autora). Također, donositi zaključak o povijesnoj osobi (caru Klaudiju) na temelju jednog satiričnog izvora nije nimalo profesionalno, iako je djelo napisao od strane suvremenika i tako služi kao vjerodostojan izvor. No, cilj seminara nije obezvrijediti satiru kao izvor i ustvrditi kako bismo takvu vrstu izvora trebali zanemariti; dapače, ova satira posjeduje svoju važnost u historiografiji, prvenstveno kao jedan od pokazatelja kojim se pravcima daljnjeg istraživanja povjesničar treba baviti i koji sadržaj je neophodno uzeti u obzir pri rekonstruiranju povijesnog slijeda. Zaključno, ipak je potrebno odati Seneki priznanje na originalnosti i kompleksnosti njegova uma jer, ni nakon gotovo dvije tisuće godina, povijest nije uspjela odgonetnuti zagonetku u (ne)skladu njegova djela i osobne filozofije.







7. Literatura

Ball, A. P., 1902.- The Satire of Seneca on the Apotheosis of Claudius, The Columbia University Press, London, 1902, 21-49

Berger, L., 2012.- Commentationes ad Senecae Opera Necnon eius Auctoritatem Spectantes, Symbolae Philologorum Posnaniensium Graecae et Latinae XXII/2 2012, 5-22

Cardano, G., 2012.- Nero: An exemplary Life, Inkstone, 2012, 22-39

Champlin, E., 2003.- Nero, Cambridge, London, 2003. 45-113

Dobs, J., 2006.- Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus, History of the Roman Empire, 2006, 2-7

Henderson, B. W., 1905.- The Life and Principate of the Emperor Nero, London, 1905, 31-32

Marti, B. M., 1952.- Seneca's Apocolocyntosis and Octavia: a Dyptich., The American Journal of Philology, Vol. 73., No. 1., 1952, 24

Milunović,T., 2005.- Seneka- odabir iz Moralnih pisama Luciliju (u prijevodu Tvrtka Milunovića i redakciji Pauline Kisić), Cris, god. VII., br. 1/2005, 139

Osgood, J., 1974.- Claudius Caesar: Image and Power in the Early Roman Empire, Georgetown University, 1974, 29

Salzman, P., 2002.- Narrative Contexts for Bacon's New Atlantis, Bronwen Price Francis Bacon's New Atlantis, 2002, 39

Seneka, L. A., 1986.- Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu, (priredio i preveo Darko Novaković), VPA, Zagreb, 1986, 31-49

www.u.arizona.edu/~christed/latin421/Conte_Seneca.pdf



Lihat lebih banyak...

Comentários

Copyright © 2017 DADOSPDF Inc.