CAMERA OBSCURA 1

CAMERA OBSCURA


Kako ostati čist u paklu?


(«Djeca», režija: Aida Begić; BiH, Njemačka, Francuska, Turska,
2012)





Apokalipse suburbanoga


U životu glavne junakinje postoje samo kuhinja, u kojoj je zaposlena, i
pakao sarajevskoga podzemlja kroz koji prolazi njen brat. Postoji i
čistilište, njihov iznajmljeni stan natrpan rashodovanim poker-aparatima
njihovoga gazde. Sav se život odvija u ova tri toposa. Ili, na putu od
jednoga ka drugome.


Rahima radi kao pomoćna kuharica u jednom restoranu. Ti su kuhinjski
prostori, u koje radnici ulaze iz podzemne garaže, pakao sami za sebe.
Pakao koji je sličan Mozzart-Bergmanovom paklu iz "Čarobne frule" u kojem
se tijela muče krećući se između vječnoga leda i stalne vatre. U tim se
prostorima ima posla s lešinama životinja, s ovčjim glavušama i
iznutricama. Tu se, svjesna ironijske paradigmatičnosti vlastite situacije,
Rahima (Marija Pikić) uspijeva i poigrati kulturnim stereotipima iz
Shakespeareovog Hamleta kada držeći u rukama dvije ovčije glavuše pita
kolegu "Biti, ili ne biti? – pitanje je sada".


Kako izgleda Sarajevo u filmu Aide Begić? Izgleda isto kao i prije dvadeset
godina. To je mračno i depresivno mjesto opasno po život. Njegovim mračnim
ulicama još uvijek odjekuju salve i kanonade rata koji se "jučer" završio.
To života što ga od glavnog grada vide Begićkini likovi pripada jednom
mračnom i nesaznajnom svijetu korupcije, nemorala i sveopće društvene
devastacije. To, zapravo, uopće više nije grad nego suburbana apokalipsa
koju nastanjuju i kojom se kreću ljudska tijela, u različitim svojim
pojavnostima. Ništa se ne dešava vrijedno pomena. Ljudi ništa drugo ne rade
nego se jebu, umiru, potkradaju, jedu i seru. Kroz taj netranzicijski
prostor – osobna su i društvena pakla već odavno formirana – svoje živote
nastoje na neki način, sa što manje bola, pronijeti dvoje djece bez
roditelja, dvadesettrogodišnja Rahima i njen mali brat Nedim (Ismir
Gagula). Mokri pothodnici, prljave obale gradske rijeke, kanalizacijski
kolektori, pusti, suburbani predjeli, to su dijelovi Mad Max topografije
kroz koju se kreće Rahimin brat. Za svoju sestru, on živi u jednom opasnom
i nesaznajnom svijetu. Ono što nju jedino zanima jeste šta to njezina
brata, poput pupčane vrpce, vuče nazad, ka mraku, bolu i nesreći?





Oči Rahimina sna


Betonskim podzemljem, jedna gologlava djevojka prati muslimanku koja,
pokrivena plavim hidžabom, nekuda žuri. I, kada ju je skoro dostigla, ta se
žena okreće i tada, umjesto njezina lica, mi vidimo široko, blistavo
ogledalo. Tu se Rahima, umotana u plavu mahramu, budi iz svoga sna. Ovaj
lijepi, metaforički san, ona sanja u jednom od onih odsudnih trenutaka kada
joj se, možda, čini kako gubi "bitku" za spas svoga brata, i kako bi,
možda, neka druga sredstva i neki drugi načini, osim sabura i pažnje koju
mu poklanja, imali više šansi za uspjeh. Kako bi, možda, trebalo
promijeniti način gledanja na stvari i kako bi taj način mogao pokazati da
nije sve tako mučno i teško kako se njoj u njenoj sestrinskoj brizi čini.


Dok je pratimo na korak-dva od njezina pokrivenoga tijela, mi joj dišemo za
vratom. Ta kamera iz ruke (Erol Zubčević) koja ulazi u njen privatni
prostor nužno nas nagoni na svaku vrstu identifikacije. Dok se u početku i
mogla činiti tek voajerističkim naratorom trećega lica, s vremenom, ona se
uspjela intimizirati s tijelom i dušom glavne junakinje i skoro sasvim
preći u narativnu ich-formu. S obzirom na to kako se osobni prostor i
tijelo pokrivene muslimanke nužno doživljavaju sakralnim, jasno je kako nam
se, s ovom privilegijom, cijela priča filma zbiva na značenjskim mjestima
koja se dotiču prljavoga, javnoga i čistoga, osobnoga prostora. Zbog toga
nam se od nekoga mjesta u priči čini kako film i ne priča ni o čemu
drugome, nego o tome kako ostati čist u paklu koji nas okružuje.


I zato je sasvim teško ne biti uz Rahimu. Teško je ne vidjeti kako se njen
sabur i njena ljubav prema bratu pojavljuju iz one danas tako rijetke
plemenitosti bića koje zna da se nasiljem, zabranama, kaznama, vikom,
bijesom i bukom, ništa ne može riješiti. I samo zbog toga, zbog te rijetke,
skoro patricijske plemenitosti, može se steći dojam kako se nje ništa ne
dotiče. Ona, svakako, nije osoba koja će krenuti u popravak pokvarenoga
bosanskog svijeta. Da joj brat nije u problemima, činilo bi se kako je ovo
idealni svijet za život, i da su Sarajevo i Bosna neka balkanska Shangri-
la.


Tako bi se samo činilo. Pogrešno, naravno!





Treći lik


Osim Rahime i Nedima, u filmu postoji i treći glavni lik. To je Zvuk! On je
medijum u koji su uronjeni i kroz koji prolaze svi likovi. Pucnjevi
petardi, ratnji pucnjevi iz neotklonjenih i neotklonjivih sjećanja
Rahiminih, božićno-bajramski topovski udari – nikad niste sigurni jesu li
sve to prirodni zvuci realnoga prostora, ili pak ratni refreni jedne čvrsto
strukturirane kulture sjećanja na rat.


Igor Čamo, dizajner zvuka, zvanično je nominiran za Golden Reel Award za
najbolji dizajn zvuka u stranom filmu. 17. februara u Los Angelesu biće mu
dodijeljen tzv. "Zvučni Oscar". Vjerujemo!