CAMERA OBSCURA 10

CAMERA OBSCURA

A KUDA SADA?
(Where Do We Go Now, režija N. Labaki, France, 2011)

A kuda sada?

Prašnjavim seoskim putem ka groblju se kreće povorka žena u crnini. Sve
one, i pokrivene muslimanke i gologlave kršćanke, u rukama drže fotografije
poginulih članova svojih obitelji. Tamo se dijele u dvije grupe, lijevo, ka
križevima, odlaze kršćanke, dok desno, ka nišanima i mezarju idu
muslimanke…

Nešto kasnije, u unakrsnoj vatri zavađenih vjerskih skupina negdje izvan
sela, pogine sin jedne od kršćanskih žena. U želji da spriječi sukob koji
bi ponovo mogao izbiti u selu krhkoga primirja, majka sina odluči skriti u
bunaru. No, ipak, zaključujući kako je muško ludilo i želja za osvetom jača
od snage njezine žrtve, ona, napose, odluči promijeniti i vjeru i postati
muslimanka. "Sada živiš s neprijateljem", reći će tada svome osvete
željnome starijem sinu. A tek nakon što su u selu zavađenih muškaraca sve
žene prešle u drugu vjeru (kršćanke postale muslimanke, a ove kršćanke) i
tako prekodirale svoje obiteljske i vjerske identitete, muškarci su
prestali s međusobnim ubijanjima.

Konačno, pri pokopu ubijenoga mladog kršćanina, pogrebna se povorka
zaustavila na grobljanskoj raskrsnici i muškarci s lijesom u rukama su
zapitali svoje žene: "A kuda sada?" Ka križevima, ili ka nišanima, mislili
su. U fizičkome svijetu nema odgovora na metafizička pitanja. Gdje i kako
će majka muslimanka, nakon svoje smrti, pronaći dušu svoga sina kršćanina?
Kako je religijsko konvertitstvo moguće, a pritom biti "sa svojima" nakon
smrti? I je li ono onda nepoželjno jer tu običnu ljudsku želju onemogućava?
Ili, kada se već desi, je li onda lažno? Ima tu i pitanja-zaključaka: ako
se vjera može promijeniti na ovome svijetu, može li onda i na onome (e da
bi se majka sastala sa sinom)? Ima li na onome svijetu mogućnosti za
međureligijski sporazum, kao što ima na ovome? Seoski pop i hodža se slažu
oko toga da će im, u svakom slučaju, biti lakše na ovome, nego na onome
svijetu, s obzirom da su obojica odobrili ženske prelaske u drugu vjeru.
No, ako su odgovori na ova pitanja nemogući, i ako se iza "nevinoga"
pitanja o mjestu mladićeva ukopa, tek (osvetnički) skriva muško lukavstvo
prepoznavanja majčinske žudnje (i, sada, žudnje i cijele jedne vjerske
zajednice), odaje li se tu, tada, i antropološki zijev za iskrenim
(nekonvertitskim) smirajem u onostranome? Ako nema spasa u konvertitstvu, u
prelasku, u slobodnome izboru, ima li onda uopće spasa u vjeri?

Iako je promijenila svoju vjeru iz pragmatskih, egzistencijalnih razloga
(briga za živote preostalih dvaju sinova i kćeri, te za opstanak njezine,
bivše, kršćanske zajednice), posljedice su njezina izbora sasvim
nepraktične, metafizičke – nakon svoje smrti ona i sin neće, dakle, imati
iste onostrane adrese. Njezina će cjelokupna obitelj, koljenima i
generacijama unazad, biti s jedne strane monoteističkoga zida, dok će s
druge biti same njih dvije, ona i kćer muslimanka...

Moja zemlja

"Jedna od najstrašnijih pomisli jeste ona o drugoj zemlji u koju se spušta
moje tijelo. Iako ne mislim da se racionalno mogu spoznati transcedentalna
bića/biće – moglo bi se možda reći i da sam ateista, iako ne bez neke vrste
vjere, napose ne bez one koja mi nalaže ispravne izbore moralnih sudova –
pa me, dakle, ne zanima nikakva priča o životu tijela nakon smrti, ja se,
eto, opet grozim toga da se moje tijelo ukopa, ili prospe, bilo gdje, osim
tamo odakle je i došlo. Da li to, onda, znači kako je ono 'mojom zemljom'
armirano, pa su signali i upute koji iz takve armature dolaze posve
izvršni? Ima li tijelo svoje 'zavičajno pism', kao što žensko ima svoje,
tzv. 'žensko pismo'? I je li to mene ta zavičajna nostalgija ubjeđuje kako
su tijelo i duša jedno? Ono, jebote, posjeduje šifre kojima komunicira sa
zemljom i živima koji oko toga seoskoga komada zemlje žive? Da li bi izvan
toga prostora tijelo i njegove šifre bili tek entropična smjesa praha i
glista, gomila prosutih slova?

I šta će biti sa majkom, muslimankom? Bole sada njezini strahovi…"

Film Nadine Labaki je humorističko-groteskna parabola o muškome ludilu, o
ženskoj vjeri i o izborima…

Zvanična zemlja

Svakoga 11-oga u mjesecu "Žene Srebrenice" hodajući ulicama Tuzle nastoje
održati javnost budnom kako se potraga za njihovima najmilijama ne bi
obustavila. U rukama nose fotografije poginulih ili nestalih članova svojih
obitelji.

Na zemljištu Memorijalnoga centra u Potočarima su ukapani i oni koji nisu
poginuli u julu, a niti 1995. godine. Na njihovim nišanima tada stoji tačan
datum njihove smrti. Izvan pak Memorijalnoga centra pokopano je 184, negdje
stoji i 186 osoba koje su ubijene jula 1995. godine.

Ako neko želi sahraniti člana obitelji prigodom velike, julske ceremonije,
koju prate kamere važnih televizijskih kuća, a posmrtni su ostaci nađeni i
identificirani puno prije, ta osoba onda može sačekati ovu oficijelnu
dženazu/sahranu, ali i ne mora.

Ali, ipak je bolje da se sačeka zvanična, oficijelna dženaza/sahrana, na
zvaničnoj zemlji. (Postojao je prijedlog da se žrtve genocida sahranjuju u
nekim Ravnim stanovima kod Kladnja.)


Nedžad Ibrahimović