FAŠIZAM (Fascism)

FAŠIZAM

SADRŽAJ

1. Uvod ..............................................................................................................................3 2. Elementi fašizma............................................................................................................5 3. Tipovi fašizma..............................................................................................................10 4. Država i nacionalizam u fašističkoj ideologiji na primjeru hrvatskih regija pod talijanskom upravom....................................................................................................12 5. Zaključak.......................................................................................................................18 6. Popis literature...............................................................................................................20 7. Prilozi.............................................................................................................................22

2

1. UVOD

Fašizam je ideologija nastala u Italiji početkom 20. stoljeća, a njezine inačice pojavile su se i u drugim europskim zemljama (Njemačka, Španjolska, zemlje srednje i jugoistočne Europe) te pojedinim izvaneuropskim državama (Japan, Argentina). Izraz fašizam potječe od latinske riječi fasces koja označava svežanj pruća sa sjekirom u sredini, koji je simbolizirao jedinstvo vrhovne vlasti u antičkom Rimu. Od sredine 19. stoljeća izraz su rabili sindikalisti kako bi istaknuli različitost svojih udruženja (fasci revoluzzionari) od političkih stranaka. Potkraj stoljeća fascio počinje označavati političku skupinu, ponajprije revolucionarnih socijalista. Tijekom Prvog svjetskog rata nastaje pokret iz kojeg će izrasti budući fašistički savez1, no termin nije imao jasno ideološko značenje sve do 23.3.1919. kada Benito Mussolini rječju fašizam (Fascio Italiano di CombattimentoFIdC) opisuje paravojne naoružane odrede osnovane tijekom rata. Pod njegovim je vodstvom 7. studenog 1921. godine ustanovljena Nacionalna fašistička stranka2 kojoj se 1923. pridružilo i Talijansko udruženje nacionalista.3 U listopadu 1922. fašisti uspostavljaju koalicijsku vladu s drugim građansko-nacionalističkim strankama („marš na Rim“) i 1926. uspostavljaju jednostranački totalitarni poredak koji će opstati sve do talijanskog poraza 1943. godine.

Sam naziv „fašizam“ u historiografiji se najčešće reducira na talijanski fašizam, iako je politologija (E. Nolte, R. Kühnl) dokazala da različite fašističke ideologije i pokreti imaju dovoljno zajedničkih obilježja koji opravdavaju upotrebu pojma kao generičke ideologije koja obuhvaća različite oblike. Među njima su svakako najvažniji talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, koji se štoviše smatra potpunim i dovršenim oblikom fašizma. Ravlić stoga ističe da se fašizam često određuje kao totalitarna ideologija koja čini kombinaciju rasizma, nacionalizma i autoritarizma, a usredotočuje se na vjerovanje u

1

Luigi Fabbri nazvao je pojavu fašizma „preventivnom kontrarevolucijom“. (Vidaković, Zoran: Stari i novi fašizam, Beograd, 1976., 116) 2 Uoči osnivanja stranke u Italiji je djelovalo 2200 fašističkih odreda s ukupno 320 tisuća pripadnika. 3 Darko Dukovski ističe da je Mussolini nakon pobjede na Rimskom kongresu potkraj studenog 1921. morao priznati sve jači utjecaj nacionalista koji su izvorno bili pristaše monarhije, zbog čega se morao mijenjati i njegov odnos prema državi. (Dukovski, Darko: Disidenti istarskog fašizma, Časopis za suvremenu povijest, 27 (1995), 2, 285-306)

3

nadmoć posebne skupine ljudi i nepogrešivost vođe te sadrži pojedina religijska obilježja i mitske elemente zahvaljujući kojima fašističke vođe preuzimaju ulogu svećenika.4

Povijesno je ishodište fašizma kriza građanskog društva i liberalnih parlamentarnih poredaka, a očitovala se i kao kriza ekonomske kapitalske reprodukcije. Socijalni izraz krize je neintegriranost radništva, porast nezaposlenosti te polarizacija društva zbog čega fašistički svjetonazor mobilizira pretežno tradicionalno politički inertne „prijelazne klase“ građanskog društva – sitne trgovce, obrtnike, seljaštvo, slobodne profesije te socijalne grupe koje opstoje na marginama društva, posebno mlade radnike kojima postojeći poredak ne nudi nikakvu perspektivu. Politički se ona očituje u nemoći tradicionalnih elita da sredstvima parlamentarne demokracije prevladaju krizu te kao nemoć organiziranog radništva da ostvari vlastitu emancipaciju revolucionarnim ukidanjem građanskog društva i liberalne države. Osvještavajući uzorke krize, ali i mogućnosti njezina prevladavanja, fašistički svjetonazor zagovara uspostavljanje zajednice kao uvjeta i oblika prevladavanja krize. Njezino je jedinstvo uvjet duhovnog, socijalnog, političkog i ekonomskog preporoda zbog čega, kao najviša ćudoređna vrijednost, prethodi pojedincu i vremenski i logički. Jedinstvo zajednice iskazuje se u njezinoj jedinstvenoj volji koju izražava i jamči vođa. Ekonomsku krizu fašistički su poreci pokušavali rješavati državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog razvoja državnim investicijama (javni radovi, naoružanje) te zatiranjem socijalnih prava radništva. Pripadnici manjinskih naroda prokazivali su se kao osnovni krivci za krizu poretka.5

Fašizam je, uz komunizam, druga moderna totalitarna ideologija. Jedno od najvažnijih obilježja totalitarizma je detaljno razrađena ideologija koja obuhvaća sve važnije aspekte čovjekove egzistencije. Za razliku od tradicionalnih autoritarnih režima koji su nastojali suzbiti političku aktivnost i isključiti mase iz politike, totalitarne države teže politizaciji društva mobiliziranjem narodne potpore režimu, prvenstveno stalnim ideološkim kampanjama, masovnim mitinzima, marševima i demonstracijama. Ravlić naglašava da

4 5

Ravlić, Slaven: Suvremene političke ideologije, Zagreb, 2003., 240 Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990., 43-47

4

pasivno prihvaćanje autoriteta nije dovoljno jer totalitarizam6 zahtijeva aktivno i totalno pristajanje, punu uključenost i potpunu podložnost pojedinca državi.7 Upravo su takve države novi oblik režima i fenomen 20. stoljeća.

2. ELEMENTI FAŠIZMA

Fašizam nije tek puka negacija pojedinih europskih vrijednosti i načela niti „protuideologija“, već sveobuhvatna revizija bitnih vrijednosti racionalističkoga, humanističkog i optimističkog naslijeđa euorpskog prosvjetiteljstva u kojoj se preoblikuju središnje vrijednosti: slobodan znači podređenost, demokracija je diktatura, a napredak podrazumijeva stalnu borbu i rat.8 U svojim počecima fašizam nije imao jasno elaboriran program, pa je Drieu la Rochelle, pokušavajući 1939. sabrati stajališta svoje generacije fašista prema ideologiji, ustvrdio da fašizam nije doktrina nego metoda.9 Fašizam je bio metoda borbe i tehnika osvajanja i zadržavanja vlasti pomoću nasilja te je krajnje fleksibilno podredio sva pitanja tome cilju. Stoga njime dominira borbeni duh, vojnička disciplina, grubost, akcija i odbacivanje svih etičkih motiva koji vode slabljenu snage volje. Sam Mussolini naglasio je da fašizam „nije bio plod jedne doktrine izrađene za stolom: rođen je iz potrebe za akcijom i postao je akcija. Nije bio stranka, 6

Pridjev „totalitarizam“, čini se, prvi rabi Giovanni Amendolla u dnevniku Il mondo 12. svibnja 1923. kao oznaku fašističke zlouporabe izbornog postupka u parlamentu (sistema totalitario). U srpnju 1923. milanski dnevnik Il secolo je u nepotpisanom članku „Sistema totalitario“ napao fašistički izborni zakon kojim je onemogućena opozicija. Početkom 1924. katolički narodnjaci pišu o „totalitarnim izborima“ i „totalitarnoj duši fašizma“. Amendolla u veljači 1925. u predgovoru kongresnim dokumentima Unione nazionale piše o dvije skupine ideja koje negiraju liberalnodemokratsku državu – komunizmu i fašizmu. Međutim, u ideologiju talijanskog fašizma pojam „totalitarizam“ ima pozitivna obilježja, a Mussolini ga je prvi put rabio u govoru iz 1925. Prema Friedrichu sve totalitarne diktature imaju šest zajedničkih obilježja: 1.) detaljno razrađenu ideologiju, 2.) jednu masovnu stranku koja je hijerarhijski i oligarhijski strukturirana, vodi je pojedinac, diktator, a obuhvaća oko 10 % populacije, 3.) sustavan teror koji provodi tajna politička policija koju podržava i nadgleda stranka, a čiji je teror usmjeren protiv „vidljivih neprijatelja režima“ i proizvoljno odabranih društvenih grupa, 4.) potpunu kontrolu svih sredstava masovne komunikacije, 5.) monopol nad svim oblicima efektivne oružane sile i 6.) centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije. Istinska bit totalitarne vladavine je teror, a broba protiv neprijatelja conditio sine qua non održanja totalitarnog režima. U totalitarnom režimu posebna se pažnja poklanja indoktrinaciji stanovništva, naročito mladeži čiju kontrolu nad odgojem preuzima stranka. Izvor: Leksikon temeljnih pojmova politike, 70-74 7 Ravlić, 241 8 Ibid., 241-242 9 Ibid., 242

5

neko...protustranka i... pokret“.10 No, fašizam se s vremenom pretvorio u ideologiju, a zahvaljujući tom procesu moguće je razlučiti njegove elemente s jasno definiranim funkcijama i ulogama.

2.1. Antiracionalizam Antiracionalizam je prvi razlikovni element fašizma. Klasične političke ideologije utemeljene su na vjerovanju u racionalizam, no potkraj 19. stoljeća velika se pažnja počinje pridavati ograničenjima ljudskog uma i čimbenicima koji su jednako ili više moćni. Vođe fašističkih pokreta inspiraciju su nalazili u misticizmu 19. stoljeća. Fašizam ističe osjećaje i instikte, volju te prvotne sile, a odbacuje materijalizam i racionalističke vrijednosti. Mussolini je 1932. fašizam definirao kao pobunu protiv „materijalističkog pozitivizma 19. stoljeća“, dok je Drieu la Rochelle 1940. obznanio da je „racionalizam razorio Francusku“.11

2.2. Revolucija Fašizam je revolucionarni pokret i ideologija koji ohrabruje aktivizam i borbu protiv postojećeg stanja. Težio je preuređivanju svijeta i kovanje nove budućnosti, koja bi bila konačan raskid s iskvarenom i slabom sadašnjošću. Mussolini je tako pozivao na „revoluciju svijesti“, a Hitler je govorio o „njemačkoj revoluciji“.12 Fašistička revolucija ipak nije dirala u temelje kapitalizma, a budućnost rada i kapitala vidjela je unutar novog fašističkog poretka harmonije kapitalista i radnika. U fašizmu, posebno talijanskom, postojala je „lijeva“ struja, koja je mrzila buržoaski svijet i zagovarala neki oblik sindikalističke države.13 No, glavni smjer fašističke revolucije bila je revolucija svijesti, morala i kulture. Ona je proklamirala stvaranje novog čovjeka, i to uvijek čovjeka muškog roda, koji je heroj, vođen osjećajem dužnosti, časti, samožrtvovanja, spremnog 10

Osnove društveno-humanističkih znanosti 2, Politika i gospodarstvo, Zagreb, 1990., 80 Ravlić, 242 12 Ibid., 243 13 Salvatorelli i Mira – autori Istorije Italije u fašističkom razdoblju – zaključili su da su 1919.-1920. fašisti – u demagoškoj konkurenciji sa socijalističkim radničkim pokretom - nastupali i sa ekstremno ljevičarskim i antikapitalističkim lozinkama, no krajem 1920. ton fašističke promidžbe se mijenja u prilogu ideološkog i političkog sadržaja koji je trebao zadovoljiti kapitaliste. U skladu s tim Mussolini 14. siječnja 1921. piše u Popolo d'Italia slijedeće: „Kapitalizam nije samo aparat izrabljivanja...on je i hijerarhija; nije samo grabežljiva akumulacija bogatstva: on je i elaboracija vrijednosti, stvaranih tijekom vijekova. Vrijednosti, danas nezamijenjivih...“ (Vidaković, 128-129) 11

6

da se utopi u cjelinu, žrtvuje, umre za slavu nacije ili rase, zbog čega je fašizam, odnosno njegovo obećanje „snage kroz jedinstvo“ postao izuzetno privlačan u vremenu krize i kaosa.

2.3. Borba Fašizam je nastojao dokazati da se svijet može promijeniti snagom volje te da moralna i politička revolucija, koja uključuje naciju kao cjelinu, može cijelom naraštaju pružiti osjećaj ulaska u novo doba. Zato je stalna borba temeljni način preoblikovanja nacije u živi organizam koji odgovara poretku prirode. Fašizam zahtijeva obnovu duha antičkog polisa, iznad svega Sparte s njezinom disciplinom i potpunom posvećenošću dužnosti te s potpunom koordinacijom svih intelektualnih i političkih mišljenja i aktivnosti protiv modernog individualizma i znanstvenog skepticizma. Kombinacija neupitne vjere i muške borbenosti trebala je transformirati naciju u permanentno mobiliziranu naoružanu silu radi osvajanja, održavanja i širenja moći. Stoga, fašizam glorificira rat i nasilje što dijelom proizlazi iz njegova revolucionarnog nagnuća u kojemu su kompromis i pragmatični potezi smatrani tipičnim obilježjima plašljive buržoazije. Fašizam prihvaća socijalni darvinizam u kojemu se borba smatra prirodnim načinom čovjekova opstanka.14 U skladu s procesom prirodne selekcije opstaju samo najsposobniji, a rat se smatra konačnim testom ljudske egzistencije. Mussolini ga je opisao riječima: „rat je za muškarce ono što je materinstvo za žene“.15 Fašizam odbacuje tradiciju europskog humanizma, osobito vrijednosti brige, suosjećanja i pomaganja te, štoviše, uklanjanje slabih doživljava kao društveno dobro.

2.4. Teror Teror je temeljna metoda fašističke vladavine, a borba predstavlja konstantno nasilno zatiranje svega što remeti uspostavljanje jedinstva zajednice, uključujući i razlika unutar nacije. Stoga je fašizam nužno diktatura jer se njegovi ciljevi mogu provesti samo nasiljem, kojim se također osigurava čistoća nacije. U političkoj sferi posljedica terora je izoliranost među pojedincima i u konačnici njihova zajednička nemoć. U području

14 15

Ravlić, 244 Ibid., 244

7

društvenih odnosa teror vodi osamljenosti, a jedino što ujedinjuje pojedince su Vođa, Pokret i Država. U svrhu provođenja terora fašistički pokreti organiziraju vlastite uniformirane i naoružane, paravojne organizacije poput talijanskih squadre d'azione.16

2.5. Zajednica Zajednica je najviša vrijednost koju talijanski fašizam shvaća kao jedinstvenu i organski raščlanjenu državu. Zajednica prethodi pojedincu te ima pravo podvrgnuti pojedinca i društvene grupe svojoj volji. Izjednačena je s harmoničnim poretkom u kojemu nema sukobljenih skupina niti značajnijih konflikata, iz čega proizlazi i stalna zaokupljenost nacionalnim jedinstvom i kultom discipline koja je sredstvo uspostave potpunog jedinstva. Mussolini je to objasnio riječima: „Jer za fašizam sve je u državi i ništa ljudsko ili duhovno ne postoji izvan države...Fašistička država je sinteza i jedinstvo svih vrijednosti, ona tumači, razvija i vlada cjelokupnim životom narodnim.“17 Unutarnji i vanjski neprijatelji stalna su prijetnja njezinom jedinstvu.18 Sudjelovanje pojedinaca u njezinim djelatnostima povećava moć zajednice što se naročito demonstriralo na paradama i masovnim mitinzima. Time se pažnja stanovništva preusmjeravala s osobnih tegoba, a pojedinci su disciplinirani u stavu poslušnosti prema vođi.

2.6. Nejednakost Fašizam nastoji ujediniti zamisao o beskonfliktnoj zajednici s krajnjim autoritarizmom. U fašističkoj utopiji postoji solidarnost, ali bez jednakosti prema kojoj je fašizam neprijateljski raspoložen što je rezultat odbacivanja prosvjetiteljstva i racionalizma, ali i posljedica strukture samog fašizma koja veliča hijerarhiju i kult vođe. Solidarnost je utemeljena na zajedničkoj vezanosti za ideale naroda ili nacije (države). Elitistički mislioci Gaetano Mosca, Vilfredo Pareto i Robert Michels isticali su neizbježnost i vječnost vladavine elite te nemogućnost demokracije kao političke jednakosti i socijalizma kao ekonomske jednakosti.19 Prema shvaćanjima fašizma, ljudi, a to su u 16

Organizacija sličnog tipa pojavila se 1918.-1919. u Španjolskoj pod nazivom somaten. Osnove društveno-humanističkih znanosti 2, Politika i gospodarstvo, 81 18 U fašističkom manifestu od 21. studenog 1921. navodi se da je oružana organizacija spremna supstituirati državu „svaki put kad se ova bude pokazala nesposobnom da se suprotstavi i da potuče...uzročnike i elemente unutrašnjeg razgrađivanja načela nacionalne solidarnosti“. (Vidaković, 130) 19 Ravlić, 245; http://en.wikipedia.org/wiki/Elite_theory 17

8

pravilu muškarci, rađaju se s radikalno različitim sposobnostima, pri čemu su pojedinci koji posjeduju sposobnost vodstva izrazito malobrojni te se iskazuju u borbi koja jednog od njih čini vođom. Formuliranje ideje o neupitnom vođi inspirirano je idejom o nadčovjeku koji nije vezan tradicionalnim moralom i živi prema svojoj volji i željama.

2.7. Vođa Ideja vođe osnovna je politička posljedica prihvaćanja nejednakosti. U fašističkim sustavima vođa je izjednačen s nacijom, državom, domovinom te nije vezan nikakvim ustavnim ili zakonskim okvirom zbog čega ima neograničenu moć, ideološki autoritet i mora biti u izravnoj vezi s narodom. Stoga je potrebno ukinuti ili marginalizirati posredno izražavanja narodne volje (npr. izbora). 2.8. Rasizam20 Druga je posljedica prihvaćanja načela nejednakosti usvajanje rasizma. Nejednaki nisu tek pojedinci nego, još više, nacije i rase. Jedne su predodrđene za gospodare, druge za sluge, jedne su stvaralačke, a druge razaračke. Rasna je teorija ponajprije obilježje njemačkog fašizma; talijanski fašizam sve do prosinca 1937. čak nije uveo rasne zakone. U Italiji je rasna komponenta ponajviše došla do izražaja u odnosu prema sjevernoafričkim narodima, a kasnije i prema Židovima. 2.9. Nacionalizam21 Fašizam nastupa kao agresivni imperijalistički nacionalizam, a nacije doživljava kao prirodne suparnike u borbi za dominacijom. U toj borbi polazi se od nadmoći vlastite nacije i njezina prava da vlada drugima. Fašistička misija obnove nacionalne slave i moći polazi od predodžbe o nacionalnoj veličini i izuzetnosti koju moraju prihvatiti i priznati drugi, a nacionalno priznanje znači postizanje nadmoći nad drugima osvajanjem i imperijalizmom s ciljem obnove nekadašnje slave i moći, odnosno novog Rimskog 20

Opširnije o rasizmu u fašističkoj ideologiji vidi knjigu Todora Kuljića „Fašizam, Sociološko-istorijska studija“, str. 162-173 21 U modernom obliku nacionalizam se pojavio tijekom Novog vijeka stvaranjem apsolutnih monarhija, a zatim u obliku kulturnih pokreta u višeetničkim državama gdje su prosvjetiteljstvo i masovno opismenjavanje doveli do stvaranja zasebnih nacionalnih identiteta. Iako se u pozitivnom obliku manifestira kao domoljublje, nacionalizam se u 19. stoljeću počeo ispoljavati i u obliku imperijalizma poprimajući tako negativnu formu koja će početkom 20. stoljeća poslužiti stvaranju fašističke ideologije.

9

Carstva. Istodobno, ekspanzionistički element fašizma proizlazi iz njegove unutarnje prirode koja podrazumijeva zatiranje svega što remeti jedinstvo nacije, a što za posljedicu ima sukob s nacijama u okruženju i osvajanje njihova teritorija.

Iako su ključni elementi fašističke ideologije razvijeni prije Prvog svjetskog rata, upravo je taj sukob bio presudan za njezino širenje i uspon.

3. TIPOVI FAŠIZMA

Fašizam se pojavio kao rezultat pritisaka što ih je Prvi svjetski rat izvršio na društva koja još nisu bila politički modernizirana, posebno u Njemačkoj u kojoj je ratni poraz prouzrokovao moralnu depresiju i konfuziju, dodatno potaknute strahom od komunizma. Iako se Italija našla na strani ratnih pobjednika, njezine političke, socijalne i ekonomske strukture nisu bile sposobne materijalizirati očekivane dobitke, što je oslabilo ionako nesigurne libelarne osnove i dovelo do socijalnih nemira. Nevoljkost političkih elita da provedu potrebne reforme otvorile su vrata fašizmu, koji stupa na povijesnu pozornicu i razvija se u različite nacionalne oblike (npr. nacionalsocijalizam, frankizam i dr.).

3.1. Talijanski fašizam Talijanski fašizam, uz njemački nacizam, najdominantniji je oblik fašizma koji se pojavio kao nositelj alternativnog političkog programa. Njegov specifični element jest teorija korporativne države. Važnost države proizlazi iz talijanske povijesti, u kojoj je temeljni zadatak bio stvoriti ujedinjujuću kulturu i jezik. Bit talijanskog fašizma je ideal zajednice i podređivanja pojedinca toj zajednici, što je fašistički filozof Giovanni Gentile22 izrazio formulom „sve za državu, ništa protiv države; ništa izvan države“.23 Iako je talijanski fašizam težio slavi antičkog Rima, fašisti su bili oduševljeni futurizmom te su isticali vrijednost moderne tehnologije i industrijskog života, iz čega proizlazi uzdizanje načela 22

Opširnije o G. Gentileu vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Giovanni_Gentile i http://www.fsmitha.com/h2/phil-gentile.htm. Rad Benita Mussolinija i Giovannija Gentilea „Fašistička doktrina“ dostupan je na web stranici http://www.worldfuturefund.org/wffmaster/reading/germany/mussolini.htm. 23 Ravlić, 248

10

korporacije koje je trebalo biti alternativa kapitalizmu i socijalizmu. Njemački filozof, sociolog i politički teoretičar Herbert Marcuse isticao je pak da fašistička ideologija idejne izvore nalazi u filozofiji života, iracionalizmu, naturalizmu i univerzalizmu.24

3.2. Njemački nacionalsocijalizam (nacizam) Osnovna obilježja njemačkog tipa totalitarne fašističke ideologije su militantni antisemitski nacionalizam, kult vođe, podređenost svih institucija državi koja utjelovljuje „novi poredak“ u kojemu vladaju rasno superiorni Nijemci, a koji se uspostavlja putem neograničenog teritorijalnog širenja vojnim osvajanjima i rasnim čišćenjem. U toj se ideologiji konzervativni nacionalizam spaja sa socijalnim radikalizmom. Nacizam odbacuje racionalizam, liberalizam i demokraciju, vladavinu zakona i ljudska prava te inzistira na nejednakosti ljudi i rasa, uključujući i pravo jakih da vladaju nad slabijima.

3.3. Ostali oblici fašizma Različiti oblici fašizma pojavili su se u mnogim europskim zemljama, a najizraženiji među njima najduže se održao u Španjolskoj gdje je pobjednička konzervativna oligarhija apsorbirala fašističku ideologiju. Osnovni elementi španjolskog fašizma, nazvanog frankizam po generalu Franciscu Francu, bili su isticanje organskog nacionalnog identiteta i jedinstva u težnji za veličinom, korporativizam te gušenje svake opozicije. No, frankizam je također sadržavao elemente reakcionarnog konzervatizma.25

3.4. Neofašizam Iako je fašizam kao sustav i ideologija doživio poraz 1945. godine, pojedine skupine i političke stranke zadržale su bitne elemente fašističke ideologije u novim oblicima. Tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih takvi su se elementi mogli naći u programu i djelovanju radikalnih desnih pokreta i stranaka, poput Le Penovog Nacionalnog fronta u

24 25

Kuljić, Todor: Fašizam, Sociološko-istorijska studija, Beograd, 1977., 155 Ravlić, 251

11

Francuskoj26, austrijske Slobodarske stranke (FPÖ) Jörgea Haidera27 i talijanskog Nacionalnog saveza28 Gianfranca Finija.

4. DRŽAVA I NACIONALIZAM U FAŠISTIČKOJ IDEOLOGIJI NA PRIMJERU HRVATSKIH REGIJA POD TALIJANSKOM UPRAVOM

O nacionalizmu kao važnom elementu u objašnjavanju talijanskog fašizma pisao je već prvih godina nakon uspona fašizma na vlast talijanski povjesničar i novinar La Stampe Luigi Salvatorelli, a na ovu su problematiku upozoravala i druga djela o povijest Italije i fašizma.29 Element nacionalizma i imperijalizma naročito se odrazio na dio hrvatskog teritorija koji se nakon potpisivanja Rapallskog ugovora 12. studenog 1920. (Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac), a zatim Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. našao u sastavu Kraljevine Italije. Osim ranije izgubljenih hrvatskih područja, potpisivanjem Rimskih ugovora u sastavu Italije našli su se i gradovi Šibenik i Split, te Mljet, Koručula, Vis, primorski pojas od Splita do Zadra s otocima, kao i dio okolice Rijeke s Krkom i Rabom.

Uzroke jačanja talijanskog nacionalizma valja tražiti u razočaranju zbog neuspjeha koje je doživjela Italija u svojim imperijalističkim nastojanjima, naročito u abesinskom ratu 1896. godine. Nacionalisti su osjećali slabost svoje države kao najmanje među velikim silama, a broj nezaposlenih potaknuo ih je na razmišljanja o osvajanju teritorija u Africi. Jedan od pravaka talijanskog nacionalizma Enrico Corradini istaknuo je kao povijesnu 26

Vodstvo stranke preuzela je u siječnju 2011. Le Penova kćerka Marine Le Pen, koja prema anketama uživa potporu 27 % građana. (http://sabahusa.com/index.php?option=com_k2&view=item&id=105:marinele-pen-novo-lice-nacionalnog-fronta) 27 Jörg Haider poginuo je u prometnoj nesreći 11. studenog 2008. godine nedaleko Klagenfurta. Nakon Haiderove pogibije, stranka je na izborima 2010. postigla značajan uspjeh u Beču, gdje je osvojila 27,1 % glasova. (http://www.jutarnji.hr/austrija--haiderova-slobodarska-stranka-ostvarila-uspjeh-u-becu/894108/) 28 Nacionalni savez (AN) ujednio se 2009. s Forza Italia (FI) u novu stranku pod imenom Narod slobode (Pdl) na čelu sa Silviom Berlusconijem, koji je 2010. izbacio Finija iz stranke. (http://www.vecernji.hr/vijesti/finijeva-berlusconijeva-rastava-clanak-130331) Fini je osnova novu stranku pod imenom Budućnost i sloboda te zatražio Berulsconijevu ostavku. (http://www.vecernji.hr/vijesti/finiberlusconi-mora-podnijeti-ostavku-clanak-213057) 29 Šepić, Dragutin. „Nacionalizam u genezi i politici talijanskog fašizma“ u Fašizam i neofašizam, Međunarodni znanstveni simpozij, Zagreb, 13.-15. studenog 1975., Zagreb, 1976., 183

12

nuždu da siromašne nacije, poput Italije, povedu borbu protiv bogatih nacija, što bi predstavljalo logičan nastavak i proširenje nacionalizma.30 Uoči rata protiv Turske 1911. nacionalisti vode žestoku kampanju za rat u kojemu vide početak nove imperijalističke politike Italije. Međutim, u tom trenutku, kao saveznici Austro-Ugarske i Njemačke, nisu pokretali pitanje tzv. „neoslobođenih krajeva“ (terre irredente). No, iredentizam je početkom 20. stoljeća oživio zbog čega se počela obnavljati promidžba za „dovršenje talijanskog ujedinjenja“ i „oslobođenja“ Trentina, Trsta i Istre31, dok se među Talijanima pod austrijskom vlašću razvijao novi iredentizam koji svoje nacionalne težnje nije temeljio na načelu narodnosti već na potrebi prevlasti Italije na Jadranu kao preduvjeta za ekspanziju na Sredozemlju. Jedan od pravaka tršćanskih nacionalista Ruggero Fauro-Timeus isticao je 1914. kako su Italiji potrebni teritoriji istočne obale Jadrana upravo radi njezina širenja i upozoravao da Italija može naći ključ za prodor na Balkan i Bliski Istok samo u Trstu. Istovremeno je drugi nacionalist, Giovanni Giuriati, upozoravao da se Trst ne može držati bez Pule, niti Pula bez Rijeke i kvarnerskih otoka, a Italija može sačuvati te krajeve kada ih jednom osvoji samo ukoliko anektira Dalmaciju i postigne apsolutnu prevlast na jadranskoj obali.32 Nacionalistički će elementi tijekom Prvog svjetskog rata usvojiti te misli te će iredentizam postati sastavni dio talijanskog imeprijalističkog programa. Njemu će se pridružiti i misao o „svetom egoizmu“ Italije kao temeljnom kriteriju za novu talijansku politiku. Nacionalistički prvak Coppola objasnio je 1914. što je to „sveti egoizam“ te napisao kako se iznad jadranskog iredentizma nalazi mediteranski iredentizam, a iznad njega svjetska politika Italije kao buduće svjetske velesile.33 Takav spoj iredentizma, nacionalizma i imperijalizma sadržavao je izrazitu antislavensku notu jer su nacionalisti kao glavnu prepreku na putu imperijalističke ekspanzije Italije smatrali Slavene, napose Hrvate i Slovence, zbog čega je talijanski nacionalizam posvećivao naročitu pažnju upravo jadranskom pitanju.

30

Šepić, 184 Ibid., 184 32 Ibid., 184 33 Ibid., 184 31

13

Vanjskopolitički stavovi vladinih krugova bili su tada vrlo bliski nacionalističkim. Vlada Antonija Salandre već je prilikom prvih dodira sa silama Trojnog saveza pokušavala postići strateške granice na Jadranu opravdavajući Ugarske i „slavenskom opasnošću“.

34

to potrebom obrane od Austro-

Tijekom rata talijanska politika bila je izuzetno

zaokupljena jadranskim pitanjem, a promidžba se vodila ne samo za područja koja su Italiji obećana Londonskim ugovorom 1915., već i za Rijeku te čitavu Dalmaciju zbog čega se stjecao dojam da i ti teritoriji pripadaju talijanskim ratnim ciljevima. U skladu s tim nacionalisti su netočno prikazivali etničke odnose u Istri i Dalmaciji ističući da su one povijesne talijanske pokrajine, a Južni Slaveni uljezi i iskonski neprijatelji Talijana. Za područja koja su planirali anektirati preporučivali su vođenje politike denacionalizacije kako bi se postiglo da „oslobođeni teritoriji“ postanu i etnički talijanskima.

Antislavensko raspoloženje jača nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je talijanska vlada odbila priznati. U zauzetim je područjima talijanska vojna uprava progonila Hrvate i Slovence te brutalno gušila njihova nacionalna prava zbog čega je više desetaka tisuća ljudi pobjeglo preko granice. Uoči Mirovne konferencije, koja je s radom započela u siječnju 1919., u Italiji je prevladalo mišljenje da teritorijalne promjene ne treba provoditi u skladu s načelom narodnosti već vodeći računa o tradiciji i civilizaciji spornih krajeva. „Politički manifest“, objavljen 15. prosinca 1918. u prvom broju časopisa „Politica“, vrlo je važan za nacionalističku ideologiju. U njemu su sažete osnovne misli nacionalističkog pokreta povezane oko ideje o državi, koja će kasnije biti usvojena u doktrini fašizma. U Manifestu se naročito ističe da sve velike nacije moraju poći putem kolonijalne ekspanzije ako žele napredovati, a naglasak u vanjskopolitičkom životu stavlja se na borbu među narodima.35 U siječnju 1919. Mussolini ističe da talijanski zahtjevi na Jadranu nisu imperijalistički, ali ujedno upozorava da „talijanska pobjeda ne smije biti osakaćena pod izlikom demokratizma ili vilsonizma tumačenih na hrvatski način“. Nadalje piše da je najdemokratskije rješenje jadranskog pitanja ono koje ne žrtvuje „talijansku kulturniju

34 35

Šepić, 185 Ibid., 186

14

manjinu, dakle sposobniju za daljni napredak, primitivnijoj i divljačkoj slavenskoj većini“. 36 15. siječnja 1919. objavljuje D'Annunzijevo „Pismo Dalmatincima“ u kojem se iznosi maksimalni jadranski program. Iredentističko udruženje „Trento - Trieste“ razvilo je, uz podršku Ministarstva vanjskih poslova u Rimu, veoma živu aktivnost u cijeloj Julijskoj krajini te zahtijevalo aneksiju Rijeke i čitave Dalmacije. D'Annunzijev pohod na Rijeku, tijekom kojeg je proglašeno ujedinjenje Rijeke s Italijom, stvorio je kod fašista osjećaj moći. Vojne vlasti i državni aparat tolerirali su, pa čak i pomagali, pobunu i nedisciplinu u vojsci, a građanske stranke nisu bile spremne prihvatiti politiku koja bi silom nametnula uspostavu reda. Tako je upravo jadransko pitanje dalo povoda da se manifestira slabljene duha zakonitosti u javnom životu Italije i u potpunosti osjeti kriza liberalne države. U zemlji je stvorena nacionalistička psihoza čiji je bitan element bilo upravo jadransko pitanje, a takvo je stanje iskoristio fašistički pokret istaknuvši se kao nacionalni pokret koji može ujediniti sve građanske političke stranke u interesu obrane talijanskih interesa na Jadranu. U Julijskoj krajini fašističke udarne grupe teroriziraju Hrvate i Slovence te uništavaju sjedišta njihovih društava i novina, nazivajući represiju „akcijom umirivanja“ (azioni di pacificazione).37 U Trstu i Puli spaljeni su slovenski „Hotel Balkan“ i hrvatski „Narodni dom“.38 Istovremeno Mussolini u svom govoru u Trstu 20. rujna 1920. ističe kako je talijanska trobojnica na crkvi sv. Giusta u Trstu sveta, ali da je svetija trobojnica na Snježniku, a još je svetija trobojnica na Dinari, dok u Puli istog dana upozorava da Italija mora dobiti Jadran „koji je uistinu talijanski zaljev“, i da njezine granice moraju biti na Brenneru, Snježniku i Dinari. „Prema inferiornoj i barbarskoj rasi kao što je slavenska“ – ističe Mussolini – „ne smije se voditi politika šećera nego batine“.39 12. studenog 1920. u Rapallu je potpisan ugovor između Italije i Kraljevine SHS kojim je riješeno pitanje granica i kojim su Rijeka i veći dio Dalmacije ostali izvan talijanskih granica, zbog čega su protiv njega prosvjedovali fašisti. Grof Carlo Sforza u talijanskom je parlamentu istaknuo slijedeće: „Garantiramo Slavenima

36

Šepić, 187 Dukovski, Darko: Fašizam u Istri 1918.-1943., Pula, 1998., 241 38 13. srpnja 1920. fašisti su organizirano napali veći broj hrvatskih i slovenskih ustanova i društava u Istri i Trstu, a koordinator napada bio je narodni poslanik i budući talijanski državni tajnik Francesco Giunta. U Narodnom je dom izgorjelo i 7000 knjiga na hrvatskom jeziku. (Crljenko, Branimir. „Prije osamdeset godina u Puli i Istri, Prve fašističke lomače u Europi“ u Hrvatska revija 50(2000.), 2/3, 468-475) 39 Šepić, 188 37

15

slobodu jezika i kulture; to je za nas pitanje časti i akt političke mudrosti.“40 Međutim, u Julijskoj su Krajini nastavljeni napadi na Hrvate i Slovence, čije kulturne i političke organizacije fašisti uništavaju uz potporu vlasti. Godine 1923. nacionalisti se pridružuju Nacionalnoj fašističkoj stranki, čime njihove koncepcije počinju sve više utjecati na stajališta fašističkog pokreta i konačno se, uz neke izmjene, usvajaju kao dio fašističke doktorine. Do 1926. godine u Italiji su zabranjene sve stranke osim fašističke, a sav javni nacionalni život potpao je pod kontrolu režima, što je potrebno uzeti u obzir prilikom razmatranja uloge i utjecaja nacionalističkog elementa u fašističkoj doktrini, čiji se osobito jak pečat nalazi upravo u fašističkoj politici prema nacionalnim manjinama u krajevima koje je Italija anektirala nakon 1918. Dosljednu sistematsku denacionalizaciju i talijanizaciju tih krajeva povela je tek fašistička vlada. Već u prvim godinama vladavine, fašizam je posebnim zakonima i uredbama ograničio upotrebu slovenskog, hrvatskog i njemačkog jezika u javnim službama, školama pa i u privatnom životu. Godine 1923. zabranjena je upotreba „lokalnog jezika“ u upravi, a 1925. i na sudu.41 Talijanizirana su sva topografska imena42 i svi natpisi na trgovinama, izlaženje novina na manjinskim jezicima je otežano, a tiskare su uništavane. Školska reforma ministra prosvjete Giovannija Gentilea odredila je 1923. godine postupno uvođenje talijanskog jezika kao nastavnog u sve osnovne škole, a u nekoliko godina nastava na manjskim jezicima potpuno je ukinuta. Nepoćudni učitelji otpuštani su iz službe.43 Potkraj 1926. raspuštena su politička i kulturna društva, zadruge i čitaonice nacionalnih manjina, a njihove su tiskovine zabranjene. U okviru procesa fašizacije potican je razvoj fašističkih kulturnih društava, klubova i udruženja, koji su omogućavali svekoliku kontrolu kulturnog života građana i prisutnost totalitarne države u društvu. Među njima su se naročito isticali „Dopolavoro“, „Opera Nazionale Ballila“, „Avanguardia“, „Gruppi Universitari Fascisti“ i druga. U aktivnostima „Dopolavora“ glazba je imala istaknuto mjesto, a autori njihovih programa smatrali su kako se „...među zdravim i plemenitim građanstvom, nikada ne gasi ljubav za glazbom, u kojoj ono uvijek 40

Mezulić, Hrvoje: Fašizam, Krstitelj i palikuća, Zagreb, 1946., 6 Šepić, 189; Dukovski: Fašizam u Istri 1918.-1943., 247 42 U Julijskoj je Krajini izmijenjeno oko 1500 topografskih naziva. (opširnije o promjeni topografskih naziva vidi knjigu Hrvoja Mezulića, str. 11-36; Dukovski: Fašizam u Istri 1918.-1943., 248-249) 43 „Fašizam ne dopušta nikakvu službu u školi, koja istovremeno ne bi bila služba fašističkoj državi“, isticali su fašisti. (Silone, Ignazio: Fašizam, Njegov postanak i razvitak, Zagreb, 2006., 287) 41

16

spontano pronalazi vedru utjehu duha nakon svakodnevnog teškog radnog napora“.44 Glazbeno-edukativne priredbe služile su afirmaciji i slavljenju talijanske umjetnosti. Glasilo L'Azione piše 3. travnja 1927. slijedeće: „S legitimnim nacionalnim ponosom možemo ustvrditi da je i u glazbi, možda i više nego li u bilo kojem polju umjetnosti, Italija bila i jest prva među velikim civiliziranim nacijama...Čak štoviše, ona je ugodno sredstvo edukacije što umnogome olakšava zadatak onome tko se njome želi poslužiti kako bi utjecao na kolektivnu psihu masa...“.45 1930. godine čelnici „Dopolavora“ ističu da je „umjetnička edukacija jedan od najsnažnijih stupova naše obnove, jedna od neophodnosti kojoj je fašizam posvetio punu pažnju...“.46

1926. godine doneseni su i propisi o obvezatnoj promjeni njemačkih prezimena u Južnom Tirolu, a od 1928. propisi su se odnosili i na slovenska i hrvatska prezimena u Julijskoj Krajini.47 Temeljem zakona o zabrani „nemoralnih“ i „smiješnih“ osobnih imena, otpočela je izmjena i netalijanskih imena.48 Svećenici su prisiljeni podučavati vjeronauk isključivo na talijanskom jeziku. U izvješću od 21. kolovoza 1929. kapetan Giovanni Relli, tajnik fašističke stranke za Istru, upozorava na „protufašističku djelatnost slavenskog svećenstva u Istri“ te ističe da su u crkvama nastavljene propovijedi na „slavenskom“ jeziku.49 Vlasti su podupirale iseljavanje manjinskog stanovništva i naseljavanje Talijana u „nove pokrajine“.50 Početkom 1931. fašistička organizacija u Trstu izradila je prijedlog za osnivanje posebnog zavoda s ciljem organiziranja kolonizacije 100 000 Talijana u Julijsku Krajinu, što se nazivao „etničkom melioracijom“ (bonificazione etnica).51 U kolovozu iste godine osnovan je i „Nacionalni zavod za agrarni preporod Triju Venecija“ sa zadatkom ubrzavanja i sistematizacije eksproprijacije i kolonizacije.

44

Duraković, Lada. „Fašizam i glazba: fašistička potporna društva kao jedinstveni fenomen pulske glazbene prošlosti“ u Časopis za suvremenu povijest, 35(2003.), 1, 79-96 45 Ibid., 82 46 Ibid., 87 47 Na području Istre talijanizirana su prezimena oko 115 tisuća osoba. (oširnije o talijanizaciji prezimena vidi knjigu Hrvoja Mazulića, str. 51-104; Dukovski: Fašizam u Istri 1918.-1943., 247-249) 48 Šepić, 190 49 Klen, Danilo: Neki dokumenti o svećenstvu u Istri, Zagreb, 1955., 40-43 50 Šepić, 190 51 Ibid., 190

17

Iskustva stečena u Julijskoj krajini primjenjivana su od 1941. do 1943. i u anektiranom dijelu Dalmacije52, gdje se talijanizacija provodila i protjerivanjem preko granice te raznim oblicima represije nad profesorima i đacima..53 „Ured za jadranske teritorije“ nastojao je uskladiti cjelokupni rad na denacionalizaciji pripojenih područja na istočnom Jadranu, a konačni cilj bio je „eliminacija slavenstva“.54

5. ZAKLJUČAK

Pod imenom fašizam danas ne djeluje niti jedan pokret niti postoji takav režim. No, Mark Neocleous, profesor i pročelnik Odsjeka za politiku i povijest Sveučilišta Brunel u Londonu, napominje da ne smijemo poistovjećivati režim s ideologijom i pokretom te naglašava da je „nemoguće reći da je fašizam ikad umro kao ideologija“ i da je „fašizam živio, i nastavlja živjeti u idejama i argumentima“.55 Ravlić stoga zaključuje da je „proučavanje fašističke ideologije iznimno važno za ustanovljivanje potencijala fašizma u današnjim političkim očitovanjima rasizma, nacionalizma i autoritarizma...može pomoći ustanovljivanju snage rasističkih, nacionalističkih i autoritarnih ideja, bilo koji one oblik uzimale...“, a zbog razumijevanja privlačnosti fašističke ideologije početkom 20. stoljeća nužno je rekonstruirati njegove bitne elemente.56 Jedan od najvažnijih elemenata fašističke doktrine, koji se naročito profilirao tijekom 1920-ih godina prošlog stoljeća, bio je nacionalizam te imperijalizam kao nastavak nacionalističkih tendencija fašističke vanjske politike. Stoga je Mussolini vodio vanjsku politiku brinući o stvaranju uvjeta za ekspanziju i stvaranje budućeg talijanskog imperija, nastavljajući tako vanjsku politiku pretfašističke Italije i nastojeći ostvariti apsolutnu talijansku prevlast na Jadranu.

52

Opširnije o talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji vidi „ Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata“, Međunarodni znanstveni skup (Zagreb, 1997.), Zagreb, 2001. i Hrvoje Mezulić: „O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji“, Zagreb, 2005. 53 Obljetnica smaknuća splitskih gimnazijalaca: „Inteligentno ih poubijajte!“, Slobodna Dalmacija, 26. travnja 2009., Izvori: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/52023/Default.aspx; Burella, Walter: L'occupazione italiana della Dalmazia 1941.-1943.: Problem interpretativi, Universita degli studi di Trieste, Facolta di scienze politiche, 2000.-2001.; 238-252 54 Šepić, 190 55 Ravlić, 241 56 Ibid., 241

18

S tim u vezi spomenuti je element fašističke politike naročito došao do izražaja na hrvatskim područjima pripojenima Italiji Rapallskim ugovorom 1920. te Rimskim ugovorima 1941. godine.

19

6. POPIS LITERATURE:

KORIŠTENI IZVORI

1. Burella, Walter: L'occupazione italiana della Dalmazia 1941.-1943.: Problem interpretativi,Universita degli studi di Trieste, Facolta di scienze politiche, 2000.2001. 2. Crljenko, Branimir: Prije osamdeset godina u Puli i Istri, Prve fašističke lomače u Europi, Hrvatska revija 50(2000.), 2/3 3. Dukovski, Darko: Disidenti istarskog fašizma, Časpois za suvremenu povijest, 27(1995.), 2 4. Dukovski, Darko: Fašizam u Istri 1918.-1943., Pula, 1998. 5. Duraković, Lada: Fašizam i glazba: fašistička potporna društva kao jedinstveni fenomen pulske glazbene prošlosti, Časopis za suvremenu povijest, 35(2003.), 1 6. Fašizam i neofašizam, Međunarodni znanstveni simpozij, Zagreb, 13.-15. studenog 1975., Zagreb, 1976. 7. Klen, Danilo: Neki dokumenti o svećenstvu u Istri, Zagreb, 1955. 8. Kuljić, Todor: Fašizam, Sociološko-istorijska studija, Beograd, 1977. 9. Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990. 10. Mezulić, Hrvoje: Fašizam, Krstitelj i palikuća, Zagreb, 1946. 11. Osnove društveno-humanističkih znanosti 2, Politika i gospodarstvo, Zsgreb, 1990. 12. Ravlić, Slaven: Suvremene političke ideologije, Zagreb, 2003. 13. Silone, Ignazio: Fašizam, Njegov postanak i razvitak, Zagreb, 2006. 14. Vidaković, Zoran: Stari i novi fašizam, Beograd, 1976.

20

DODATNI IZVORI57

1. Bošković, Hijacint: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Zagreb, 2000. 2. Carsten, F.L.: The Rise of Fascism, Berkely - Los Angeles, 1969. 3. Čulinović, Ferdo: Riječka država: Od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italiji, Zagreb, 1953. 4. Green, Nathanael: Fascism, An Anthology, New York, 1968. 5. Mezulić, Hrvoje: O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji, Zagreb, 2005. 6. Nolte, Ernst: Fašizam u svojoj epohi, Beograd, bez godine izdanja 7. Payne, Stanely G.: Fascism, Comparison and Definition, The University of Wisconsin Press, 1980 8. Radetić, Ernest: Istra pod Italijom, Rijeka, Pazin, Poreč, 1991. 9. Sugar, Peter F.: Native fascism in the successor states 1918.-1943., Santa Barbara, 1971. 10. Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata, Međunarodni znanstveni skup (Zagreb, 1997.), Zagreb, 2001. 11. Thurlow, Richard: Fascism, Cambridge university press, 1999. 12. Večerina, Duško: talijanski iredentizam, Zagreb, 2001. 13. Weiss, John: Nazis and Fascist in Europe, 1918.-1945., New York - Chicago, 1969. 14. Angelo Vivante: Jadranski iredentizam, Zagreb, 2002. 15. Woolf, S.J. (ur.): The nature of fascism, SAD, bez godine izdanja

57

Navedeni izvori nisu korišteni u ovom radu, a zbog obilja podataka o nacionalističkom elementu fašističke ideologije moguće ih je upotrijebiti u proširenoj verziji.

21

7. PRILOZI PRILOG 158 Program talijanskih „Fasci di combattimento“ Izbori od 14. studenog 1919.

Talijani, ovo je nacionalni program jednog zdravog talijanskog pokreta. On je revolucionaran, jer je antidogmatski i antidemagoški, on je snažno obnoviteljski, jer je bez predrasuda. Mi postavljamo vrijednost revolucionarnog rata iznad svega i svačega. Ostale probleme, koji se odnose na birokraciju, administraciju, pravo, kolonije, škole itd. Ispitat ćemo tad, kad stvorimo vodeću klasu. Zato tražimo: Za rješenje političkog problema: a) opće pravo glasa na bazi regionalnih izbornih lista s proporcionalnim predstavništvom, pasivno i aktivno izborno pravo za žene; b) pravo glasa za svakoga koji je navršio 18 godina, pravo izbora za svakoga koji je navršio 25 godina života; c) ukidanje senata; d) saziv nacionalne skupštine za trajanje od 3 godine čija će prva zadaća biti, da odredi ustavnu formu države; e) stvaranje tehničkih nacionalnih vijeća za rad, saobraćaj, industriju, socijalnu higijenu itd., izabranih od profesionalnih organizacija sa zakonodavnim ovlaštenjem i pravom imenovanja jednog generalnog komesara s ministarskom punomoći.

Za rješenje socijalnog problema tražimo: a) da se odmah donese državni zakon koji će regulirati noćni rad; b) minimalne nadnice; c) pravo odlučivanja radničkih predstavnika u tehničkom vođenju industrije; d) priznanje nadležnosti moralno i tehnički sposobnih radničkih organizacija da upravljaju industrijom i javnom službom; 58

Ignazio Silone: Fašizam, Njegov postanak i razvitak, 106-108

22

e) brzo poboljšanje željeznica i svih ostalih transportnih industrija; f) nužne izmjene u projektu osiguranja za slučaj invaliditeta i starosti, te sniženje granice starosti od 65 na 55 godina.

Za rješenje vojničkog problema tražimo: a) uređenje nacionalne milicije s kratkim periodima instrukcije i isključivo defanzivnim funkcijama; b) nacionaliziranje svih tvornica oružja i eksploziva; c) nacionalnu vanjsku politiku, koja će talijanskom narodu omogućiti učešće u miroljubivoj utakmici naroda.

Za rješenje financijskog problema tražimo: a) visoki, vanredni i progresivni porez na kapital, koji će biti ravan stvarnoj ekspropriaciji jednog dijela svih bogatstava; b) zapljenu svih dobara religioznih kongregacija i dokidanje svih biskupskih prihoda, koji znače enormnu pasivu za naciju, a privilegij enkolicine; c) reviziju svih ugovora o ratnim dobavama i zapljenu 86 % ratnih profita. Talijani! Fašizam će u svom novom nacionalnom životu i dalje da razvija duh prekaljenosti i sloge, formiran za vrijeme rata. On hoće da ujedini u jednu anti- i vanpartijsku organizaciju Talijane svih radnih klasa, da ih vodi novim neizbježivim borbama za pravo iskorištenje velikog revolucionarnog rata. Fasci hoće, da se Talijanima, obzirom na žrtve koje su prinijeli, u internacionalnom životu dade ono mjesto, koje im pripada na osnovu njihove pobjede. Imajući u vidu ovo veliko djelo dužnost je svakoga, da se svrsta u redove „Fasci di Combattimento“.

Milano, 28. kolovoza 1919. Centralni komitet

23