Odnos američkog Sjevera i Juga

17

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA
FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU
ODSJEK ZA POVIJEST
STUDIJSKA GRUPA: Povijest – Pedagogija, Povijest - Hrvatski jezik i književnost
KOLEGIJ: Svjetska povijest 19. stoljeća
AK. GOD. : 2013./2014.




Odnos američkog Sjevera i Juga




Studenti: Tomislav Farkaš Mentor: Igor Josipović, asist.
Marko Pavelić
Nemanja Spasenovski



Osijek, 8. travnja 2014.


Sadržaj



UVOD 1
1. PRENAPREGNUTI BALON 2
2. PUT U RAT 4
3. OD PRVIH SUKOBA DO PROGLASA O UKINUĆU ROPSTVA 6
4. GOSPODARSKE RAZLIKE SJEVERA I JUGA 8
5. DOBA REKONSTRUKCIJE SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA 12
ZAKLJUČAK 16
LITERATURA 17


















Sažetak: Komplicirani odnosi američkog Sjevera i Juga u 19. stoljeću očituju se ponajprije u problemima oko institucije ropstva. No, robovlasnički sustav Juga bio je samo paravan za Građanski rat koji će buknuti 1861. godine. Povod ratu, osim institucije ropstva bijahu gospodarske razlike Sjevera i Juga te nesklad političkih struja unutar naočigled jedinstvene države. Seminarski rad se bavi političkim, gospodarskim, društvenim i nacionalnim pitanjima te kroz prizmu objektivnosti nastoji dati pregled američke povijesti neposredno prije i poslje Američkog građanskog rata. Obrađena je i politička ličnost Abrahama Lincolna, vođe Sjevera u Građanskome ratu te problematika Proklamacije o emancipaciji, kao ključnom dokumentu izdanome u razdoblju od 1850. do 1870. Tijek rata je također opisan, a dan je i pregled na situaciju nakon rata u okvirima rekonstrukcije Sjedinjenih Američkih Država. Seminarski uradak urađen je uvidom u literaturu.

Ključne riječi: Abraham Lincoln, Američki građanski rat, Jug, robovi, Sjever.



















UVOD

Kada govorimo o Američkom građanskom ratu, uobičajena historiografska pretpostavka jest da je njegov glavni uzrok i temeljni čimbenik sukoba institucija ropstva. Ipak, promatrajući čitav splet političkih, gospodarskih i društvenih čimbenika SAD-a u razdoblju Građanskoga rata ne možemo se ne zapitati jesu li postojali neki drugi jednako važni uzroci i vodiči rata osim samoga ropstva; to jest, je li se borba protiv ropstva nametnula kroz politički diskurs i nacionalističku historiografiju kao glavna okosnica Građanskog rata.
Dakako, ropstvo je bilo nadasve bitan čimbenik američke povijesti 19. stoljeća, ali je onovremeno korišten u razne svrhe. Naše je mišljenje da je ropstvo kao institucija bilo zabrinjavajuće pitanje ondašnjeg američkog društva, ali da je to isto pitanje propagirano kako bi se opravdale političke i kapitalističke težnje onovremenih državnih vođa i elite koja je držala gospodarske konce u rukama. Seminar iznosi tu drugu stranu priče i otkriva čitatelju pozadinu koja je dovela do rata.
Seminarski rad bavi se ovim pitanjima, provlačeći ih kroz prizmu političkih i gospodarskih interesa različitih struja američkoga društva 19. stoljeća. Popis korištene literatura nalazi se na kraju seminarskog uratka.










1. PRENAPREGNUTI BALON

Prije samog promatranja odnosa Juga i Sjevera te političke borbe koja se razbuktala u saveznim institucijama, potrebno je podrobnije promotriti razvoj SAD-a i njegove politike i interesa koji upravo u to vrijeme probijaju lokalne granice i postaju vodeći čimbenik na svjetskom političkom i gospodarskom polju. O samom gospodarskom razvoju SAD-a i njegovim interesima biti će govora nešto kasnije ali isprepletenost zbivanja i političkih aktera nužno ovisi o tome, tako da ćemo pokriti osnove.
Prva je svakako teritorijalno širenje SAD-a. Golema područja Srednjeg Zapada, teritorij veličine gotovo cijele Europe ušao je u sastav Unije, a područje Kalifornije otvorilo je vrata gospodarskom širenju na istok, na daleka i golema tržišta Kine, Japana i Malezije. SAD prestaje biti lokalna sila i upravo tada postaje globalni čimbenik, njegov odnos prema Pacifiku kao velikoj morskoj površini i granici koja štiti postaje odskočna daska za daljnje širenje, odnosno područje kontrole koje omogućava nebrojene mogućnosti razvoja i trgovine. Politika William Henry Sewarda živi je dokaz upravo toj ubrzanoj ekspanziji.
Drugi problem koji se pojavio s tim iznenadnim širenjem i nabojem industrije, onaj je o kojemu ćemo upravo ovdje pričati. Tu golemu zemlju treba podijeliti, stvoriti suverene države kao članice Unije, odrediti njihovu podlogu, naseliti ih i razviti, pripremiti za daljnje širenje i omogućiti usmjeravanje na vanjske granice na Pacifiku i na istok kontinenta.
To nas dovodi do trećega problema. Devetnaesto stoljeće je stoljeće naroda, stoljeće u kojemu se narodi Zapada bude, svjesni svoje kulture, naslijeđa i mogućnosti koje im se pružaju, a koji će kasnije donekle odvesti u imperijalizam kod onih najmoćnijih. Taj golemi napredak uzrokovan industrijom i širenjem donosi nove odnose, koji se u Europi reformiraju dok se stari svijet ruši i mijenja, a u Americi formira. Javlja se pojam nacije, nacionalni osjećaj, potreba za jednim ciljem i jednom platformom koja će ujediniti savez suverenih država u istinsku Uniju s nebrojenim mogućnostima tržišta, izvoza i zarade.
Kako takav silan napredak koji teži jedinstvu i centralizaciji, političkoj i civilizacijskoj, može imati u sebi jedan čitavi drugi civilizacijski krug? Riječ je naravno o američkom Jugu, utemeljenom na poljoprivredi, proizvodnji pamuka i velikim plantažama s robovskom radnom snagom; Jugu udaljenom od amerikanizacije Sjevera i cvjetajućih tokova nabujalog kapitalizma u beskrajnoj ekspanziji. Jedan sasvim drugačiji svijet, drukčije tradicije, mentaliteta, civilizacijskih i kulturnih vrijednosti.
Razlike između ta dva, u biti, zasebna svijeta morala su kad-tad eskalirati u otvoreni sukob, potaknut desetljećima zamjerki i suprotnosti koje su se nagomilavale jedna na drugu, dok na koncu nikakav kompromis nije više bio moguć.
Sukob različitih interesa, onoga poljoprivrednoga koji je težio zemlji, a čija je snaga ležala u demokratima i freesoilerima, i onoga kapitalističkoga koji je težio lukama i trgovini - kojeg su zastupali vigovci - dugo vremena se zapravo nije mogao vidjeti, budući da se širenje podudaralo. Prva veća eskalacija esencijalno različitih interesa dogodila se nakon rata s Meksikom i pitanja Texsasa.
Osnovno pitanje odnosilo se i na sve zemlje stečene od Meksika, a to je bilo pitanje hoće li u njima biti dopušteno ropstvo. Sukob je eskalirao, s jedne strane slobodne države koje su se tome protivile, vidjevši u tome prepreku ulaganjima, tržištu i razvoju kapitalizma, a s druge zbog onih koji su podržavali ropstvo i čija je zemlja ubrzano gubila na vrijednosti, a koji bi stvaranjem novih slobodnjačkih država bili nadglasani i stavljeni na milost i nemilost industriji Sjevera.
Situaciju je smirio kompromis iz 1850. godine, za kojega je najzaslužniji senator Henry Clay koji je uspio okupiti koaliciju vigovaca i demokrata. Pojavila su se dva moguća rješenja problema. Prvi je uključivao produživanje Missuorijske linije koja je ograničavala ropske države sve do Pacifika, prepuštajući sve južno ropstvu. Druga je bila da se nasele određene regije, a poslije, kada dođe do konstituiranja države, stanovništvo bi odlučilo jesu li za ropstvo ili ne. Kompromis je umjesto toga Kaliforniju odijelio kao slobodnjačku zemlju, a Utah i Novi Meksiko ostavio slobodnima, dok je čitav sustav ropstva doživio čvršće zakone o hvatanju i kontroli robova na slobodnom teritoriju. Tim rješenjem prvi sukob je bio riješen, ali samo zakratko.
S vremenom će problem kulminirati ugrožavajući Jug, kojega je izrazito bogatiji, moćniji i agilniji Sjever porazio u toj utrci za teritorije. Rast negodovanja prema ropstvu dovodi do toga da se Jug ograđuje od Sjevera i ostatka Unije. Brojni abolicionisti, često militantni fanatici koji su otvoreno agitirali protiv ropstva i Juga na brojne brutalne načine (pozivi na linč i smrt svih južnjaka), roman Čiča Tomina koliba te slučajevi Dreda Scotta te na koncu i djelovanje Johna Browna, gurnuli su situaciju daleko od mogućnosti rasprave ili rješavanja problema, pretvorivši je u civilizacijsko i više od svega nacionalno pitanje.
Drugi izravni sukob dogodio se prilikom naseljavanja Nebraske i Kansasa. Prema kompromisu iz 1850. godine njihov status mogao se odrediti tek nakon naseljavanja i njihova konstituiranja kao suverenih država Unije.
Događaji u Kansasu, odnosno sukob robovlasničkih doseljenika i slobodnjaka, uskoro će dovesti do prvoga otvorenog sukoba i eskalacije suprotstavljenih težnji Juga i Sjevera. Otvoreno naseljavanje Kansasa dovelo je do velikog ogorčenja na Sjeveru, organizirana su društva koja kreću u naseljavanje, a oni čak dolaze i naoružani. Sve to izaziva gotovo jednak odgovor s Juga. Organizirane su dvije područne skupštine, a uskoro započinje i krvavi sukob između pristaša dviju strana.
Takvo usijano stanje koje je sve više izmicalo kontroli dovelo je do velikih previranja u političkom sustavu SAD-a. Stranka vigovaca, koja je u to vrijeme bila najjača, uz demokratsku stranku doživljava raspad te njeno mjesto zauzima ortodoksnija, snažnija republikanska stranka. Republikanci svoju snagu crpe iz tisuća freesoilera željnih zemlje, novoga kapitala, abolicionista koji se protive ropstvu i rađaju se kao nova snažna opcija centralizirane, kapitalističke Amerike. Mogućnosti za kompromis više gotovo da i nije bilo, ni s jedne, niti druge strane.

2. PUT U RAT

Pitanje Kansasa otvorilo je Pandorinu kutiju. Po načelu naseljavanja Kansasa trebalo je naseliti čitav Srednji Zapad. Podijelivši zemlju freesoilerima i načinivši tisuće malih zemljoposjeda neograničeno tržište za industriju Sjevera bi bilo otvoreno, a čitav Srednji Zapad postao bi jedan veliki poligon Sjevera i njegove industrije. Zakon je odbijen predsjedničkim vetom, ali odmah potom došlo je do novog sukoba oko transkontinentalne željeznice. Jug nije, niti mogao, niti želio plaćati povezivanje Sjevera sa Zapadom od kojega on na koncu ne bi imao ništa. Iako je Jug uspio spriječiti oba puta pretenzije Sjevera, uskoro mu postaje jasno kako će uskoro morati odabrati. Postati industrijska kolonija Sjevera, izgubiti svoju nacionalnu kulturu, sustav i moralne vrijednosti, živjeti kao slabiji zaostali kraj SAD-a ili odabrati novi, vlastiti put. U takvom stanju došlo je do izbora 1860 godine. Republikanska stranka očvrnuta je jedinstvenim programom. Njeni čelnici osudili su ropstvo i njegovo širenje, obećali su veće carine za zaštitu industrije te donošenje zakona za otvoreno naseljavanje na Zapad svim freesoilerima. Imala je jednog kandidata, rođenog na Jugu, odraslog na Zapadu, self-made čovjeka, mladog i vitkog borca protiv ropstva, snažnih nazora i stavova - Abrahama Lincolna.
Demokrati su, pak, bili podijeljeni. Jedan od kandidata bio je Stephen Douglas, čijim odabirom bi Jug bio potpuno prepušten sam sebi i izgubio vlastiti identitet. S vrlo malo nade, Jug je tražio da se zakonom države koje se konstituiraju moraju odrediti po pitanju ropstva; Sjever to nije mogao prihvatiti. 30. travnja 1860. na sjednici demokrata južnjački prijedlog je odbijen te su južnjaci napustili demokrate. Douglas je postao predsjednički kandidat demokrata, a južni demokrati su nato predstavili svoga kandidata John C. Breckinridgea.
Ostatci Vigovaca predložili su John C. Bella. Izbore je dobio Abraham Lincoln, s 180 naspram 123 protivnička izborna glasa te je tako po ustavu postao novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Republikanski program pretvorio bi Jug u zaostalu koloniju. Južnjaci koji su shvaćali SAD kao savez suverenih država nisu mogli prihvatiti podložnost jednog djela država drugome. 20.12. 1860. Južna Karolina prekinula je sve veze s Unijom i proglasila se nezavisnom republikom. Njen primjer u sljedećih nekoliko dana i mjeseci slijedili su i Mississippi, Florida, Alabama, Georgija i Louisiana. 7.2. 1861 osnovana je Konfederacija Američkih Država, a za njenog predsjednika izabran je Jefferson Davis.
Jug je odlučio igrati na kartu neovisnosti. Što ga je na to natjeralo, pitanje je o kojemu se i danas raspravlja. Iz ovako površnog pregleda stvari daje se naslutiti kako ropstvo nije bilo toliko važan uzrok rata, iako je možda bilo najveći katalizator. Prvo, da su ostali unutar SAD-a, mogli bi puno lakše zaštiti položaj ropstva. Demokrati su imali odličan položaj u Domu zastupnika i Senatu plus Lincolnov stav bio je da se trenutačna situacija ne smije pogoršavati. Drugo, institucija ropstva na sjeveru nije bila viđena kao društveni problem, nego kao moralni. Sjever nije želio omogućiti Jugu da se otarasi arhaične društvene institucije koja je kočila napredak i razvoj, što dokazuje i odlučno odbijanje Sjevera da u slučaju ukinuća ropstva Jugu bude isplaćena ikakva odšteta. To je dovelo do sukoba dviju različitih kultura, koje su nikle u istoj državi na sasvim različitim temeljima. Upravo zato možemo objasniti i svesrdnu podršku i mobilizaciju Južnjaka u tijela Konfederacije i njenu vojsku. Nije to bila borba za očuvanje ropstva, koje su brojni južnjaci gledali s negodovanjem, nego borba za vlastitu naciju. Sjever nije ni mogao ni želio prihvatiti tu secesiju te ju nije priznao. Rat je bio sasvim izgledna mogućnost. Jug se počeo pripremati za isti iako u vrlo teškoj situaciji, suočen s nedostatkom svega. U brojkama, gotovo 84% industrije nalazilo se u rukama Sjevera, 81% bankovnih depozita, 72% željezničke mreže i 67% zlatnih rezervi bile su također njegovi, a u ljudstvu je nadmašivao Jug i četiri puta. Također, brodovlje Sjevera je u tonama iznosilo 5,539.812 tona, naspram 500 000 tona koje je imao Jug. To će gotovo onemogućiti trgovinu s Europom i izvoz pamuka koji je bio osnova južnjačkog gospodarstva.
Nakon proglašenja Konfederacije došlo je do pitanja vojnih utvrda na području odcijepljenih zemalja. Konfederacija nije mogla prihvatiti postojanje stranih trupa na svom teritoriju, a Unija ih nije niti mogla, niti željela maknuti, budući da nije priznavala postojanje Konfederacije.
Stvari su eskalirale 12. 4. kada su postrojbe Konfederacije nakon odbijanja predaje Fort Sumtera otvorile vatru na utvrdu. Utvrda se predala. Na to se čitav Sjever digao na noge i mobilizirao najavljujući rat. Lincoln je uveo izvanredno stanje i zatražio 75 tisuća vojnika da uguše pobunu. Zbog sukoba oko Sumtera, Virginija, Arkansas, Tennessee i Sjeverna Karolina izlaze iz Unije te se pridružuju Konfederaciji. Tako je počeo najkrvaviji rat u Američkoj povijesti.

3. OD PRVIH SUKOBA DO PROGLASA O UKINUĆU ROPSTVA

Unija je ušla u rat očekujući brzu i relativno bezbolnu pobjedu. To se može vidjeti iz same mobilizacije koja je u početku zahtijevala samo sedamdesetak tisuća vojnika. Prvi plan bio je jasan - izravno napasti i zauzeti Richmond, središte Konfederacije i njeno ekonomsko i političko srce. Poslije bitke kod Bull Runa, te nade su nestale te je bilo očito kako će doći do dugotrajnog i iscrpljujućeg rata. Zanimljivo za primijetiti jest kako je to bio jedan od prvih totalnih ratova. Ulog nije bila pobjeda ili poraz, ulog je bilo postojanje!
Cilj Unije bilo je podrediti cijeli Jug, osvojiti ga u potpunosti, skršiti svaki otpor i ponovno ga uključiti u Uniju. Za Jug bilo je to pitanje opstanka - pitanje života ili smrti. Rat se ubrzo razvio na dugotrajne strateške planove. Uvidjevši da brzim napadom ne može pobijediti, Sjever se spremio na dugotrajni rat. Njegova moćna mornarica, u odnosu na gotovo nikakvu Konfederalnu, blokirala je obale Konfederacije, onemogućujući kontakt i trgovinu s Europom i ostatkom svijeta. Već na početku bila je očita važnost rijeke Mississippi. Osim što bi njenom kontrolom Konfederacija bila podijeljena napola i odvojena od Texsasa i kontakta s Meksikom, kontrola nad rijekom omogućila bi gotovo nesmetanu opskrbu te dovoz pojačanja i oružja trupama na bojištu koji bi daleko premašio važnost željeznica.
Mobilizirane su goleme snage i s jedne, i s druge strane. Zanimljiv aspekt za naša razmatranja je obvezna mobilizacija muškaraca od 17 do 50 godina na Jugu. Taj čin mobilizacije omogućio je popunjavanje trupa Konfederacije ali ono što je bitnije jest da je sam Jug ostavio relativno nezaštićen, gradove, plantaže, obitelji robovlasnika pred samim robovima.
Na gotovo cijelom Jugu, robovi su ostali relativno nebranjeni. Gotovo 40% populacije, uključujući i muškarce sposobne za borbu i rat, očvrsnutih teški manualnim radom, bilo je ostavljeno samo i u podređenom položaju pod paskom staraca, žena i djece. Nije došlo do pobune ili masovnog bijega s plantaža. Ta činjenica važna je zato što daje snažan prilog u našoj tezi da pravi uzrok i povod rata nije bilo samo ropstvo, nego gospodarske i civilizacijske razlike. Da su robovi bili u teškom položaju, ili da je zaista postojao neki veći animozitet između njih i robovlasnika, zašto nije bilo pobune? Ili ono važnije i realnije, zašto nije bilo veće zaštite koja bi spriječila mogućnost iste? Rat se uskoro podijelio na dvije fronte. Jednu koja se odvijala na zapadu, uz rijeku Mississippi i u Tennesseeju, a u njoj je zablistao Unionistički general Ulysses Simpson Grant. Nakon brojnih manevara i proboja, Unionistički proboj zaustavljen je kod Vicksburga.
Na istoku, snage Unije neprestano su pokušavale napasti Richmond. Na čelu Konfederalnih snaga bio je Robert Edward Lee koji je uspio pobijediti u još jednoj bitci kod Bull Runa i izvesti ofenzivu na Maryland. Nakon bitke kod Antietama, i nešto kasnije Fredericksburga, i ta fronta se više-manje stabilizirala.
Dvije strane dovele su se u svojevrsnu vojnu šah-mat poziciju. Tisuće vojnika do tada je izgubilo svoje živote, a stotine tisuća ležalo po bolnicama. Ono najvažnije jest da su se ratni napori već znatno počeli osjetiti. Jug je grcao pod inflacijom i nestašicom, više-manje, svih osnovnih potrepština. Ipak, njegova volja za obranom nije bila slomljena. Paradoksalno, napori koji su trebali slomiti Konfederaciju još su je više osnažili, učinivši je odlučnom da se bori do kraja. Sjever je počeo osjećati napore u puno manjoj mjeri. Ali ono što je bilo važnije jest da ljudi Unije nisu vodili rat na svom terenu, nego upravo obrnuto; za njih nakon prvih bitaka to više očito nije bio rat za očuvanje Unije, kada očito jedna strana nije željela ostati u toj Uniji. Bilo je potrebno pronaći novi i pojačati napor rata. Lincoln je morao okrenuti javno mnijenje i učiniti rat civilizacijskim, ljudskim, moralnim pitanjem, a ne pitanjem ekonomije i politike.
Tako je 1.1.1863. izdan konačan proglas o ukinuću ropstva. Kasnije, propagandom napuhan kao vrhunsko liberalno i civilizacijsko dostignuće, proglas je zapravo elaborirani alat za ciljeve Unionističke vlade. Proglas je trebao obnoviti snage i moral Unije, otuđiti Europu od Konfederacije i njene simpatije od borbe južnjaka za nezavisnost te na koncu, ako je moguće, unijeti nemire u Konfederaciju. Proglas je ispunio prva dva dijela. Iako je on zapravo konfiscirao i oslobađao robove svih pobunjenika koji se nisu predali Uniji, iako je time ropstvo u osvojenim krajevima, robovlasničkim državama i onima koji su se predali bilo sačuvano, sve to se pretvorilo u veliki križarski, ideološki rat. Desetci tisuća ljudi pristupili su vojsci Unije. Vojska Unije počela je novačiti Afroamerikance, a do kraja rata njihov broj popet će se na 178 000. Propaganda i kampanje po Europi doprinijeli su i javnom mnijenju Europljana koje se konačno okrenulo protiv Konfederacije. Jedino na Jugu nije bilo nikakve pobune robova.
Zanimljivo za spomenuti je i to da se u ratu kontroliranom inflacijom i devalvacijom duga kapitalistička klasa još više obogatila, dobivši visoke profite od industrije i željeznice (povećanja i od 100%), a neki njeni ciljevi kao što je transkontinentalna željeznica i zemlja za freesoilere na Srednjem Zapadu također su bili ostvareni.
Bezobrazno bogati, industrijski razvijeni i s novim indijanskim ratovima na vidiku, sve je bilo spremno za razvoj novog imperijalizma koji će na koncu rezultirati u nastanku svjetske velesile. Ali prvo je trebalo slomiti Konfederaciju...

4. GOSPODARSKE RAZLIKE SJEVERA I JUGA

Američki Sjever i Jug oduvijek su bili podijeljeni, bilo gospodarski, bilo politički, a ta će podijeljenost do vrhunca doći 50-ih godina 19. stoljeća. Uzroci Američkog građanskog rata (1861. - 1865.) leže u nadasve kompleksnim pitanjima koja na različite načine shvaćaju pripadnici Sjevera, odnosno Juga, a ona uključuju federalizam, gospodarstvo, modernizaciju, ropstvo i ostale čimbenike koji su onovremeno utjecali na razvoj države.
Sjevernjaci (naročito pripadnici Republikanske stranke osnovane 1854. godine) su ropstvo smatrali lošom stvari (u smislu kršenja ljudskih prava i prava jednakosti) te su vjerovali kako južnjačka elita iz pozadine kontrolira vlast promiče ropstvo. Jug je to odlučno nijekao. Dakako, trebamo se upitati jesu li republikanci Sjevera uistinu bili toliko zabrinuti zbog kršenja ljudskih prava i isticanja rasne nesnošljivosti. Pri tome na umu treba prvenstveno imati raznolikosti Sjevera i Juga na gospodarskom planu, a nadasve je bitno istaknuti činjenicu da se većina stanovnika Sjevera u početku nije ni malo bunila zbog ropstva na Jugu, štoviše, odobravali su takav sustav. Tek kad su se južnjački predstavnici počeli okretati svojevrsnoj gospodarskoj ekspanziji, razvija se i struja koja počinje osporavati pravo Juga na robovlasništvo. Možemo zaključiti, iako s oprezom, da su se ropstvu usprotivili isključivo iz gospodarskih razloga, jer je Jug (do tada privredno podosta statičan) počeo kreirati planove za širenje svoga djelatnog prostora, a time i kompletne institucije ropstva. To bi, dakako, koštalo Sjever i udarilo bi ih na gospodarskom planu, limitirajući njihov industrijski kapitalizam, a broj slobodnih radnika za rad u tvornicama bi se mogao smanjiti i uzrokovati pad na gospodarskom planu. Naime, Sjever je bio kapitalistički orijentiran, industrijalizacija je bila u neprikosnovenom zamahu, sve je vrvjelo od tvornica te je njihova ekonomija ovisila o slobodnom radu tvorničkih zaposlenika. Na drugoj strani, Jug je imao puno manje stanovnika i stoga je mogao održati snažne robovlasničke odnose koji su postali temelj njihovog gospodarstva. Također, cjelokupan politički, kulturni, društveni i ekonomski aspekt života kretao se usporedno s plantažnim sistemom gospodarstva. Suprotno od Juga, Sjever je uz pomoć svoje privrede razvijao bankarstvo, osiguravajuća društva, kompletnu infrastrukturu (kao npr. kanale, mostove, željezničke pruge, ceste i dr.) i malo poduzetništvo lokalnih i regionalnih razina.
Jug nije imao tvornice, a za njih realno nije ni bilo potrebe, jer je klima južnih država bila pogodna za razvoj suptropskog bilja te su se svi orijentirali uglavnom na uzgoj profitabilnih poljoprivrednih kultura. Plantaže duhana i pamuka su se širile iz dana u dan, a nakon usmjeravanja trgovine pamuka na Europu Jug počinje jačati. Jug je toliko napredovao da je planirao proširiti robovlasništvo na što više saveznih država i tako dobiti prevlast u Senatu, što bi im kasnije moglo pomoći na globalnom gospodarskom planu.
Sjever Amerike se, sasvim očekivano, protivio svemu ovome te je u Jugu vidio veliku opasnost po opstanak gospodarstva svojih saveznih država. Južnjaci su, s druge strane, pored ekonomskih gubitaka bili zabrinuti mogućnošću pojave promjena vezanima uz rasnu emancipaciju.
Robovlasništvo je Jugu davalo snagu i prosperitet, a emancipacijom i uvođenjem jednakosti bi sve godine uloženoga truda netragom nestale. Južnjačka ljudska snaga bila je u oprečnosti s razvojem tvorničke industrije na Sjeveru, a što se više ta industrija razvijala i s promjenom perspektive vlasti na slobodne radnike i robove, cjelokupna situacija se sve više, sasvim očekivano, zaoštravala.
Pored navedenih gospodarskih razlika, Američki građanski rat za uzrok drži odvajanje južnih država od Sjevera nakon predsjedničkih izbora 1860. godine na kojima je pobijedio republikanac Abraham Lincoln (inauguriran 4. ožujka 1861. godine). Lincoln bijaše žestok zagovaratelj slobode i osporavao je Jugu širenje ropstva na teritorij Sjevera. Secesija Juga počinje neposredno nakon njegovog izbora, a bit će proglašena i prije nego je Lincoln preuzeo mandat. Lincoln je odmah po stupanju na dužnost počeo poticati državnu potporu cestovnog i lučnog razvitka, uz povećanja poreza, u svrhu očuvanja industrije na sjeveru. Njegovim djelovanjem, i djelovanjem politike abolicionista, sve se više očitovalo ograničavanje ropstva i nastojanja da se ropstvo ukine. Većina naroda Juga je smatrala da s Lincolnom (ili čak bez njega) mora doći do odcjepljenja, jer se situacija razvijala u tom smjeru koja je činila ukidanje ropstva imanentnim. Kada bi se to dogodilo, to bi bio neizmjeran šok za ekonomiju i trgovinu s Europom, a potencijalno bi moglo doći do urušavanja regionalnog gospodarstva.
Također, robovlasničke države, koje su već bile u manjini u Predstavničkom domu, očekivale su da bi ukidanjem ropstva postale manjina i u Senatu, a to bi u konačnici rezultiralo apsolutnom podređenošću Sjeveru. Sjever je, nemojmo se zavaravati, također strahovao od mogućih posljedica secesije. Za Sjever, odcjepljenje bi značilo rat, a rat bi dugoročno mogao imati značajne posljedice na političkom, gospodarskom i društvenom planu. Ipak, na krajnjem jugu bilo je 43% obitelji koje su držale robove, na srednjem jugu bilo je 36% robovlasničkih obitelji, a u pograničnim dijelovima (npr. Montana, Kentucky, Maryland, Delaware) oko 22% . Uz to, brojke nam kazuju da je 95% Amerikanaca crne boje kože živjelo na jugu , a samo 1% na sjeveru.
Uzimajući ove podatke u obzir, može se zaključiti da je strah od eventualne emancipacije bio ipak znatno veći na jugu. Ovakav način razmišljanja nedvojbeno je ubrzao početak razjedinjenja Sjevera i Juga. Prva se odvojila Južna Karolina, a do 1. veljače 1861. odvojile su se Mississippi, Florida, Alabama, Georgia, Louisiana i Teksas. Ovih sedam država su 4. veljače 1861. godine konstituirale Konfederalne Američke Države, s Jeffersonom Davisom kao predsjednikom, koji je ujedno i jedini predsjednik ovih država. U travnju i svibnju 1861. godine, još četiri robovlasničke države su proglasile odvajanje i time ušle u sastav Konfederacije: Arkansas, Tennessee, Sjeverna Karolina i Virginia. Abraham Lincoln će za vrijeme rata, u rujnu 1862. godine izdati ''Proklamaciju o emancipaciji'' koja određuje ukidanje ropstva kao glavni cilj rata. To će ubrzati odluke u saveznoj državi Virginiji te će se u lipnju 1863. godine Virginia, podijeliti na dva dijela - istočni dio će se priključiti Konfederaciji, a sjeverozapadni Uniji, i to kao nova država pod imenom Zapadna Virginia.
Spletom navedenih događa, Amerika, prvotno sačinjena od 34 savezne države, je konačno podijeljena na Federaciju (Uniju) i Konfederaciju, dok prvi ratni sukobi počinju 12. travnja 1861. konfederacijskim bombardiranjem utvrde Fort Sumter u luci Charleston u Južnoj Karolini, što formalno označava početak rata. Bitno je napomenuti da će rat zauvijek ukinuti instituciju ropstva i potaknuti snažnu industrijalizaciju zemlje, što je opisano u sljedećem poglavlju.




5. DOBA REKONSTRUKCIJE SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

Doba američke povijesti koje je započelo 1.siječnja 1863. godine Lincolnovim izdavanjem Proklamacije o emancipaciji poznato je kao Era Rekonstrukcije u američkoj historiografiji. U Proklamaciji su navedene države tadašnje još uvijek Konfederacije Američkih Država u kojima će njihovim povratkom u Uniju robovi biti oslobođeni zauvijek. Kako je vojska Unije zauzimala područja Konfederacije Proklamacija je donijela rješenje jer je velik broj robova uistinu i oslobođen te se odmah priključio vojsci Unije u ratu protiv Konfederacije. Guelzo u svom djelu ide čak tako daleko da postavlja pitanje dali je ovaj Lincolnov potez bio samo jeftino i lako novačenje novih vojnih snaga, u vidu oslobođenih robova, koji bi zahvalni svojim osloboditeljima odmah rado uzimali puške i kretali u osvetnički rat. Teško je vjerovati da je to ključni razlog jer se ipak radi o vojno neškolovanoj grupi ljudi koja nije mogla biti presudan faktor u pobjeđivanju u Građanskom ratu, a ne treba zanemariti niti da je prema izvorima tek maleni broj oslobođenih robova uistinu i ulazio i sastav vojske, većina se ipak nije odlučivala pridružiti ovom totalnom ratu.
Ono što se pojavilo kao veliko pitanje već 1863., po zauzeću Louisiane je bilo kako da se što jednostavnije, brže i ekonomičnije donedavne članice Konfederacije priključe Uniji. Lincolnov plan je bio da se da oprost svim odmetnicima" koji bi prisegli na vjernost Uniji, svi oslobođeni robovi bi dobili ugovore na godinu dana za rad na plantažama, istim onim gdje su dotada bili, za 10 $ mjesečno. Kako bi se razmatralo ponovno priključenje američkom Kongresu dovoljno je bilo da se 10% elektorskog tijela opredijeli prisegnuti na odanost Uniji. Od države je bilo zahtijevano da novim ustavom napusti robovlasnički sustav. Identični plan će biti proveden kasnije u Arkansasu i Tennesseeu. Valja napomenuti da je ovaj plan veoma blagonaklon prema onima koji su poraženi u ratu jer nema nikakvih sankcija za političare koji su se 2 godine ranije otcjepili od Unije.To je vidiljivo i iz izvora u kojima je ovaj dio ere rekonstrukcije nazvan Moderate Reconstruction Plan" ili Louisiana Plan". Već do kraja 1864. Lincolnov plan rekonstrukcije je prošao u Lousiani te je država bila spremna poslati 2 senatora i 5 zastupnika u američki Kongres. Ipak u Kongresu se desilo to da su radikalni republikanci odbijali uključivati u glasovanje predstavnike koji su primljeni prema Lincolnovom umjerenom modelu rekonstrukcije. Kongres je donio naputak po kojem je jedini valjan način za pristupanje tako da velika većina elektorskog tijela ponovno prisegne na vjernost Uniji te da je Lincolnovih 10% smiješno. Lincoln je uložio veto i Unija se podijelila na dvije struje. Umjerenu koja je htjela pod svaku cijenu spasiti Uniju, i Radikalnu koja je htjela iz temelja mijenjati društvo na Jugu. U svakom slučaju pojave drukčije i suprotne politike od one Lincolnove nije puno utjecala na njegov način rješavanja pitanja primanja država u Uniju. Lincolnov plan umjerene rekonstrukcije se provodio sve do njegove smrti 13. travnja 1865. godine. U svakom slučaju Lincolnova politika je dala okvir po kojem se odmetnute države Konfederacije mogu lako i bezbolno pridružiti nazad Uniji. Do danas su u američkoj historiografiji aktualne debate oko toga dali bi Lincoln da je ostao duže predsjednik, zbog svog pragmatizma i superiornih političkih vještina, lakše riješio probleme u američkom kongresu nastale s radikalima od svoga nasljednika Andrewa Johnsona.
Za ovaj period prije Lincolnove smrti značajne su još dvije stvari. Prva svakako da je odmah po zauzeću države koja je bila član konfederacije bila postavljana svojevrsna vojna uprava. Vojni guverner određene države je polagao račune direktno Lincolnu, čime je Lincoln u potpunosti zaobišao Kongres. Države su ostajale pod vojnom upravom, podijeljene nakon rata u 5 vojnih distrikata sve dok Georgia nije kao posljednja primljena u američki Kongres 1870. godine. Druga je osnivanje Freedmen's Bureau" neposredno prije Lincolnove smrti, čija je glavna zadaća bila da se osigura hrana, odjeća, školovanje i pronalazak posla za sve oslobođene robove, ali i ostale izbjeglice.
Nasljednik Abrahama Lincolna, Andrew Johnson došao je na vlast uz veliku podršku radikalnih republikanaca, koji su u vrijeme Lincolnovog ubojstva bili većina u Kongresu, zbog retorike kojom je zahtijevao puno radikalnije odnose prema državama Konfederacije. No ipak po dolasku na vlast on na neki način nastavlja tragom svoga prethodnika. Rat je do kraja godine završen, Jefferson Davis, predsjednik Konfederacije, je u zatvoru ali ostali politički lideri Konfederacije su i dalje u politici, što radikalima veoma smeta. Oni zahtijevaju suđenja za veleizdaju, vojne sudove za generale i vojnike, no Johnson se na sve to oglušuje i stavlja veto na svaki potez Kongresa koji vodi u tom smjeru. Jedina osoba koja je osuđena na smrt zbog ratnih zločina za vrijeme građanskog rata jest kapetan Henry Wirz, koji je bio zapovjednik jednog od južnjačkih zatvora u Georgiji, što nam dovoljno govori o veoma blagoj politici kojoj je jedini cilj i dalje bio što brže i bezbolnije vratiti države juga u Uniju.
Značajno još za Johnsonovu politiku su 2 amandmana ugrađena u američki ustav za vrijeme njegovog mandata. 13. i 14. amandman su redom ratificirani 1865. i 1868. godine. Ipak možemo reći da je zadnji amandman u potpunosti zaživio na razini cijele Amerike tek u 60tim godinama 20. stoljeća.
Američka historiografija se slaže u procjeni da je Johnson nastavio Lincolnovu umjerenu politiku, ali postoje teze da zbog toga što ipak nije bio tako vješt političar kao njegov prethodnik nije u potpunosti uspio i provesti tu politiku u djelo. Johnson je zbog toga već 1869. izgubio izbore od Republikanca i veterana Građanskog rata Ulyssesa S. Granta.
Ulysses S. Grant je dolaskom na vlast imao tu sreću da su se strasti radikala u Kongresu po pitanju država bivše Konfederacije i njihovog primanja nazad u Uniju dosta smanjile. Naime 1869. godine je dovršena Transkontinentalna željeznica, Građanski rat je pomalo zaboravljen i Kongres se okrenuo pitanjima na zapadu. Tako su u kratkom razmaku 8 preostalih država Konfederacije primljene u Kongres i na neki način su formirane Sjedinjene Američke Države koje će se razviti u ono kako ih danas poznajemo. Uveo je jedinstveni federalni porez u svih 11 država Konfederacije, što je bila svojevrsna nepoznanica dotadašnjim plantažerima na Jugu, jer su do tada sami procjenjivali vrijednost svoga zemljišta i po svojoj procjeni plaćali porez što ako uzmemo u obzir ljudsku pohlepu sigurno nije bio sustav koji je pogodovao slijevanju novca u zajedničku blagajnu u Washingtonu. Grantova je administracija uspjela u onome u čemu Lincolnova i Johsnonova ipak suštinski nije a to je popravljanje statusa oslobođenih robova.
Zadnji predsjednik kojim završava doba Američke Rekonstrukcije jest Rutheford Hayes koji 1877. godine dolaskom na vlast povlači sve preostale vojne jedinice s prostora nekadašnje Konfederacije. U to vrijeme Demokrati postaju većina u Kongresu i sve veći broj crnaca se uzdiže u lokalnoj politici.
Era Rekonstrukcije do danas predstavlja kontroverznu temu za američke povjesničare. Ipak velika većina tvrdi da je Rekonstrukcija neslavno propala iz glavnog razloga što nije osigurala istinski veća ljudska prava za oslobođene Južnjake. Mišljenja sam ipak da je jedna druga stavka dosta zanemarena u tvrdnjama nekih povjesničara, nacionalna svijest, i da je ovo doba jedno od najznačajnijih u nastanku modernih Sjedinjenih Američkih Država iz razloga što se u periodu Rekonstrukcije počinje govoriti o Sjedinjenim Američkim Državama kao o zajedničkoj državi. To je vidljivo što se gubi fraza United States are..." i počinje se govoriti The United States is...."

















ZAKLJUČAK

Na temelju svega izrečenog nadamo se da smo prikazali da ropstvo kao institucija jest bila bitna stavka Građanskog rata, ali daleko od toga da je bila ključna ili jedina. Gospodarski totalno suprotni svjetovi Sjevera i Juga su kroz period svog hladnog rata" samo tražili što će zapaliti iskru koja će dovesti do totalnog sukoba. Kulturno dva suprotna svijeta, totalno nepomirljiva, su kroz sredinu 19.stoljeća zbog kapitalistčko-liberalnih intersea, neslaganja u politici, neslaganja u načinu funkcioniranja zajedničke države, nemogućnosti da se postigne dogovor oko naseljavanja novih teritorija našla iziliku u rušenju robovlasničkog sustava i pokrenula rat.Američki građanski rat je prijelomnica američke povijesti, zbog toga što je to rat iz kojega su nastale Sjedinjene Američke Države kakve danas poznajemo, a historiografsko proučavanje ove kompleksne teme zasigurno će još dugi niz godina plijeniti pažnju povjesničara i ostalih interesenata američke povijesti.

















LITERATURA

Brogan, Hugh, The Longman History of the United States of America, Longman: Harlow, 1985.
Craven, Avery, O. The Growth of Southern Nationalism: 1848–1861. Louisiana State University Press, 1953.
Curry, Richard. A House Divided, A Study of Statehood Politics and the Copperhead Movement in West Virginia. University of Pittsburgh Press, 1964.

Foner, Eric. The Fiery Trial: Abraham Lincoln and American Slavery. New York: W. W. Norton & Company, 2010.

Forner, Eric. A Short History of Reconstruction, 1863-1877. New York: Harper & Row. 1990.

Gienapp, William, E. ''The Crisis of American Democracy: The Political System and the Coming of the Civil War.'' Ur.: Boritt, Gabor, S. Why the Civil War Came. New York: Oxford University Press, 1996

Guelzo, Allen. Abraham Lincoln: Redeemer President, Michigan: Wm. B. Eerdmans Publishing Company, 1999.
Keegan, John. The American Civil War: A Military History. New York: Vintage, 2010.
McPherson, James. Drawn with the Sword: Reflections on the American Civil War. Oxford University Press, 1997.

Moraze, Charles. Historija čovječanstva 5, svezak 3: Devetnaesto stoljeće. Zagreb: Naprijed, 1976.

Petterson, Merril, D. Lincoln in American Memory, Oxford University Press, Oxford, 1995.
Potter, David. The Impending Crisis. New York: Harper & Row, 1976.

Skupina autora. Američka povijest: kratki prikaz. Beč: USIA.
Skupina autora. Povijest 14, Industrijalizacija i nacionalne revolucije. Zagreb: Europapress holding, 2008.
Williams, Frank, J. ''Doing Less and Doing More: The President and the Proclamation -
Legally, Militarily and Politically.'' Ur.: Holzer H., The Emancipation
Proclamation. Baton Rouge: LSU Press, 2006.


Skupina autora. Povijest 14, Industrijalizacija i nacionalne revolucije. Zagreb: Europapress holding, 2008. str.
552 - 556.
Isto, str. 585.
Skupina autora. Povijest 14, str. 554.
Moraze, Charles. Historija čovječanstva 5, svezak 3: Devetnaesto stoljeće, Zgareb: Naprijed, 1976., str. 122.
Skupina autora. Američka povijest, USIA, Beč, str. 158.
Moraze, Charles. Historija čovječanstva 5, svezak 3: Devetnaesto stoljeće, str. 123 - 125.
Skupina autora. Povijest 14, str. 558.
Skupina autora. Američka povijest: kratki prikaz, str. 158.
Moraze, Charles. Historija čovječanstva 5, svezak 3, str. 125.
Skupina autora. Povijest 14, str. 591 - 593.
Isto, 595 - 597.
Skupina autora. Povijest 14, str. 604.
Isto, str. 602 - 604.
Skupina autora. Povijest 14, str. 610 - 612.
Isto, str. 612 - 615.
Isto, str. 617.
Skupina autora. Američka povijest: kratki pregled, str. 163.
Isto
Skupina autora. Povijest 14, str. 624-625.
Isto, str. 621 - 623.
Skupina autora. Povijest 14, str. 629 - 631.
Isto, str. 633 - 638.
Isto, str. 638 - 645.
Skupina autora. Povijest 14, str. 644 - 647.
Skupina autora. Američka povijest: kratki pregled, str. 166.
Skupina autora. Povijest 14, str. 650.
Gienapp, William, E. ''The Crisis of American Democracy: The Political System and the Coming of the Civil
War.'' Ur.: Boritt, Gabor, S. Why the Civil War Came. New York: Oxford University Press, 1996., str. 79-123.
Potter, David. The Impending Crisis. New York: Harper & Row, 1976., str. 448–509.
Foner, Eric. The Fiery Trial: Abraham Lincoln and American Slavery. New York: W. W. Norton & Company,
2010., str. 100.
Potter, David. The Impending Crisis, str. 448–509.
Zanimljiv je podatak da je Lincoln dobio samo circa 39% glasova, a u većini država Juga njegovo se ime na
izbornim listama nije ni pojavilo. Uzimajući sve u obzir i uslijed svih problema u kojima je Amerika tada
bila, Lincoln je čekao gotovo pola godine da stupi na dužnost predsjednika. Unatoč svemu, Lincolnova je
vlada bila snažna i centralistički orijentirana, nasuprot vlade Konfederacije koja je bila neiskusna, nedavno
oformljena i relativno slaba.
Militantni protivnici ropstva koji su smatrali ropstvo nehumanim i protuzakonitim te su držali da nitko ne bi
trebao držati nečiji život u rukama ni pod koju cijenu i ni za koju svrhu. Abolicionisti su za cilj imali zaštiti
robove te im osigurati slobodu. Pojedini su pokušavali spriječiti primjene raznih zakona koji su se provodili
protiv robova te su često nailazili na žestoke kritike Juga.
Foner, Eric. The Fiery Trial: Abraham Lincoln and American Slavery, str. 100.
Craven, Avery, O. The Growth of Southern Nationalism: 1848–1861. Louisiana State University Press, 1953.,
str. 366.
McPherson, James. Drawn with the Sword: Reflections on the American Civil War. Oxford University Press,
1997., str. 15.
Keegan, John. The American Civil War: A Military History. New York: Vintage, 2010., str. 49.
Williams, Frank, J. ''Doing Less and Doing More: The President and the Proclamation - Legally, Militarily and
Politically.'' Ur.: Holzer H., The Emancipation Proclamation. Baton Rouge: LSU Press, 2006., str. 74–75.
Curry, Richard. A House Divided, A Study of Statehood Politics and the Copperhead Movement in West
Virginia. University of Pittsburgh Press, 1964., str. 49.
Potter, David. The Impending Crisis, str. 503–505.
Guelzo, Allen. Abraham Lincoln: Redeemer President, Wm. B. Eerdmans Publishing Company, Michigan,
1999., str. 29.
Keegan, J. The American Civil War., str. 70.
Eng. Rebels – A. Guelzo, Abraham Lincoln: The Redeemer President. str. 50.
Forner, Eric. A Short History of Reconstruction, 1863-1877. New York: Harper & Row. 1990., str. 79.
Isto, str. 79.
Petterson, Merril, D. Lincoln in American Memory. Oxford University Press, Oxford, 1995., str. 46.
1867. godine 10 država bivše Konfederacije podijeljeno je u 5 vojnih distrikata: 1. Virginia pod generalom
Johnom Schofieldom; 2. Sjevrna i Južna Karolina pod generalom Danielom Sicklessom; 3. Georgija,
Alabama i Florida pod generalima Johnom Popeom i Georgeom Meadeom; 4. Arkansas i Mississippi pod
generalom Edwardom Ordom te 5. Louisiana i Texas pod generalom Philipom Sheridanom; Tennessee je bio
jedina država Konfederacije koja je odmah nakon rata primljena u Kongres te nije bila dio niti jednog od 5
distrikata.
Guelzo, A. Abraham Lincoln: Redeemer President., str. 120.
Guelzo, A. Abraham Lincoln: Redeemer President, str. 128.
Amendment 13 - Slavery Abolished. Ratified 12/6/1865 - Neither slavery nor involuntary servitude, except
as a punishment for crime whereof the party shall have been duly convicted, shall exist within the United
States, or any place subject to their jurisdiction."
Amendment 14 - Citizenship Rights. Ratified 7/9/1868 – . All persons born or naturalized in the United
States, and subject to the jurisdiction thereof, are citizens of the United States and of the State wherein they
reside (...)"
Brogan, Hugh, The Longman History of the United States of America, Longman, Harlow, 1985., str., 357.
Guelzo, A. Abraham Lincoln: Redeemer President., str. 249.
Brogan, Hugh. The Longman History of the United States of America., str. 390.
Forner, E. A Short History of Reconstruction, 1863-1877, str. 145.